EU vlade guraju povratne centre

Pet vlada Europske unije želi smjestiti odbijene migrante u centre izvan Europe. Računica je politički jednostavna: premjestiti ljude izvan europskog teritorija, a pravnu odgovornost formalno zadržati kod kuće. Danska, Austrija, Njemačka, Grčka i Nizozemska guraju planove o takozvanim povratnim centrima u trećim zemljama, iako ih je povjerenik Vijeća Europe za ljudska prava službeno upozorio da takvi aranžmani nose rizik zlostavljanja, proizvoljnog pritvaranja i nezakonitih deportacija (Vijeće Europe, Reuters preko Global Banking & Financea).

Upozorenje nema obvezujuću snagu. Vlade to znaju. No nijedna još nije pokazala da se pritvaranje izvan Europe može održati pred sudovima ili da doista vodi većem broju deportacija.

Italija je dala model, ali ne i dokaz

Predložak je talijanski dogovor s Albanijom, prema kojem se u objektima na albanskom teritoriju obrađuju slučajevi ljudi presretnutih na moru, ali pod talijanskom jurisdikcijom. Time je ideja pritvaranja izvan Europe iz političke margine ušla u glavnu raspravu: 19 država članica sada pritišće Europsku komisiju, izvršno tijelo Unije, da omogući sporazume kojima bi se odbijeni migranti zadržavali izvan bloka. Europski parlament odobrio je reformu koja otvara prostor za takve centre u inozemstvu (Internazionale/Reuters).

Politički zamah postoji. Operativni dokazi ne postoje u jednakoj mjeri. Talijanski suci već su blokirali pojedinačna pritvaranja i premještaje povezane s albanskim centrima. Organizacije za ljudska prava upozorile su na slab pristup odvjetnicima i obiteljima (Amnesty Piemonte/VdA). Komisija je objavila procjenu provedbe talijanskih premještaja, ali glavni test ostaje otvoren: mogu li ti centri premjestiti više od nekolicine ljudi, a da ih sudovi ne zaustave (Predstavništvo Europske komisije u Italiji). Ne postoje objedinjeni javni podaci o tome koliko je ljudi prebačeno, koliko su ondje ostali i koliko ih je stvarno vraćeno.

Austrijski ministar unutarnjih poslova Gerhard Karner najavio je potvrđene partnere do kraja 2026. i prve premještaje 2027. godine. No prema dostupnim izvješćima, nema imenovane treće zemlje, nema potpisanog sporazuma i nema objavljenog plana o tome tko bi centrima upravljao, tko bi ih nadzirao i što bi se dogodilo kada sudovi interveniraju (Heute, taz). To su politički rokovi, a ne provedbeni koraci.

Prava su prepreka sudovi, ne povjerenici

Povjerenik Michael O'Flaherty nije zatražio od vlada da odustanu. Tražio je četiri uvjeta prije bilo kakvog premještaja: prethodnu procjenu rizika za ljudska prava, stalni neovisni nadzor, obvezujuće sporazume s provedivim klauzulama o pravima te puni parlamentarni i sudski nadzor (Vijeće Europe). Nijedna od pet vlada nije javno pokazala da ih je ispunila.

Vijeće Europe, paneuropska organizacija za zaštitu ljudskih prava odvojena od Europske unije, ne može vetom zaustaviti nacionalnu politiku. No Europski sud za ljudska prava može izdati hitne mjere kojima se blokira pojedinačno udaljenje osobe ako joj prijeti neposredan rizik od mučenja ili nečovječnog postupanja (pravilo 39 ESLJP-a). U pravu Europske unije i dalje vrijedi načelo non-refoulementa, apsolutna zabrana slanja osobe u zemlju u kojoj joj prijete mučenje ili smrt, a provode ga nacionalni sudovi i Sud Europske unije (bilješka Agencije EU-a za temeljna prava o predmetu C-431/24). Ministri mogu potpisivati sporazume. Sudovi mogu zaustaviti deportacije. Pravna obveza ostaje na državi koja osobu udaljuje.

Grčka testira vjerodostojnost zaštitnih mjera

Grčka najjasnije pokazuje razmak između političkog zagovaranja i institucionalnog dosjea. Atena podupire povratne centre, a istodobno je riječ o državi članici u kojoj je Frontexov vlastiti ured za temeljna prava otvorio najviše istraga o mogućim povredama prava migranata (Le Monde, To Vima). Atena te optužbe odbacuje. No pitanje je očito: ako su zaštitne mjere već napregnute na teritoriju Europske unije, što se događa kada se postupci premjeste u zemlju s manje institucionalnog nadzora?

Obrazac je u Europi postao jasan. Vlade mogu politiku migracija premjestiti izvan vidokruga brže nego što mogu premjestiti pravnu odgovornost. Povratni centri ministrima unutarnjih poslova rješavaju problem vidljivosti i nose snažan politički zamah. Ono što zasad nemaju jest podatak bilo koje vlade da taj model donosi više stvarnih povrataka od postojećih postupaka, kao ni rješenje koje su sudovi prihvatili u široj primjeni. Upravo će taj dokaz, a ne pismo povjerenika, odlučiti hoće li pritvaranje izvan Europe postati europska politika ili samo europska predstava.