Španjolska legalizacija pred sudom EU-a

Više od 1,17 milijuna ljudi zatražilo je uređenje svoga imigracijskog statusa u Španjolskoj prije zatvaranja roka krajem lipnja, što je više nego dvostruko iznad početne procjene vlade (Crónica Global, The Guardian). Nijedna članica Europske unije posljednjih godina nije pokušala tako široku legalizaciju rada osoba bez uređenog statusa. Španjolski Vrhovni sud sada razmatra hoće li od Suda Europske unije, najvišeg suda Unije za tumačenje prava EU-a, zatražiti odluku o tome je li taj program u skladu s europskim pravom (El Español). Ako Sud EU-a prihvati predmet, odgovor neće vrijediti samo za Madrid. Odredit će koliko daleko svaka vlada može ići u legalizaciji neprijavljenih radnika dok susjedne države grade politiku na strožem protjerivanju.

Jedna odredba, dva tumačenja

Spor se svodi na jednu odredbu Direktive EU-a o vraćanju, propisa iz 2008. koji postavlja zajednička pravila za udaljavanje osoba bez zakonitog boravka. Članak 6. stavak 1. kaže da države „donose odluku o vraćanju” za svaku osobu koja nezakonito boravi na njihovu području. No članak 6. stavak 4. dopušta državi članici da iz „suosjećajnih, humanitarnih ili drugih razloga” izda dozvolu boravka i time ne pokrene postupak udaljavanja. U Priručniku Komisije o vraćanju stoji da država „u svakom trenutku” može odobriti boravak osobi koja boravi nezakonito (Direktiva 2008/115/EZ, Priručnik Komisije o vraćanju).

Španjolska vlada u tome vidi dovoljno jasan pravni prostor. Protivnici tvrde da je članak 6. stavak 4. zamišljen kao iznimka za pojedinačne slučajeve, a ne kao osnova za legalizaciju više od milijun ljudi. Ako Vrhovni sud uputi prethodno pitanje, postupak kojim nacionalni sud traži tumačenje prava EU-a od Suda Europske unije, presuda bi postavila granice te odredbe za sve države članice (El Debate).

Europa isti slučaj čita kroz različite strahove

Njemačka je španjolski program uglavnom čitala kao pitanje tržišta rada. Izvještaji su se usredotočili na pokušaj Madrida da radnike iz sive ekonomije, osobito u građevinarstvu, poljoprivredi i kućnoj skrbi, uvede u sustav poreza, doprinosa i osiguranja (taz).

Njemački su mediji pritom pažljivo razdvajali ono što španjolska dozvola boravka doista daje od onoga što joj se politički pripisuje. Prema schengenskim pravilima, španjolska boravišna iskaznica omogućuje kratkotrajna putovanja do 90 dana u druge države prostora bez unutarnjih graničnih kontrola, ali ne otvara njihova tržišta rada (FAZ, Schengenska konvencija, čl. 21.). Austrija, primjerice, ne bi zbog toga odmah morala primiti te radnike na svoje tržište rada.

Austrijska FPÖ, krajnje desna Slobodarska stranka koja sada vodi koaliciju, ipak je izvukla suprotan zaključak i španjolski model nazvala „slobodnom schengenskom ulaznicom” i „magnetom za azil” (Krone). Takvo uokvirivanje spaja privlačne čimbenike migracije, moguće kretanje prema drugim državama i vjerodostojnost politike vraćanja u jednu poruku uzbune. Pravni je rizik, međutim, uži: šira prava mobilnosti dolaze tek nakon godina neprekinutog boravka prema Direktivi EU-a o dugotrajnom boravištu, a ne iz prve jednogodišnje španjolske dozvole.

Italija je španjolski slučaj uklopila u vlastitu raspravu o provedbi migracijskih pravila. Ministar unutarnjih poslova Matteo Piantedosi opisuje Pakt EU-a o migracijama i azilu, paket iz 2024. kojim se mijenjaju europska pravila o azilu i vraćanju, kao zaokret prema strožoj provedbi (Avvenire). Iz rimske perspektive, španjolska legalizacija izgleda kao suprotan model.

Katalonija nosi administrativni teret

Najveći pritisak brojevi stvaraju u Kataloniji. Ta je regija zaprimila više od 257.000 zahtjeva, najviše među španjolskim autonomnim zajednicama, a samo na pokrajinu Barcelonu otpada više od 192.000 prijava (Crónica Global). Odvjetnici u Barceloni upozoravaju da bi usko grlo mogao postati manjak termina u imigracijskim uredima.

Portugal pokazuje što se događa kada administrativni kapacitet ne prati političku odluku. Njegov je val uređenja statusa obuhvatio stotine tisuća ljudi, ali su zaostaci mnoge mjesecima ostavili bez valjanih dokumenata. Prema ECO-u, više od 162.000 stranih radnika ispalo je 2025. iz evidencije socijalnog osiguranja, a da se nisu vratili u aktivnu registraciju. Legalizacija može uvesti stvarni rad u službeni sustav, ali samo ako država dovoljno brzo pretvori zahtjeve u uporabljiv status.

Pravno pitanje pred Sudom Europske unije bilo bi usko: dopušta li članak 6. stavak 4. masovno uređenje statusa ili samo iznimke od slučaja do slučaja? Političko je pitanje šire. Španjolska ispituje može li velika članica EU-a legalizirati neprijavljeni rad u velikom opsegu dok susjedi ulažu politički kapital u protjerivanja. Prvi odgovor možda će dati suci. Prvi neuspjeh, ako do njega dođe, vidjet će se u redovima za termine.