€750 milijardi duga pritišće prioritete EU-a

EU želi ojačati vlastitu obranu, nastaviti pomagati Ukrajini i istodobno početi vraćati dug iz pandemijskog razdoblja. Novac za sve to treba pronaći u proračunskom okviru koji je otprilike jednak onome dogovorenom prije nego što su se ti prioriteti pojavili. Zato se već sada vodi borba oko pitanja koje će stavke izgubiti novac.

Višegodišnji financijski okvir, odnosno VFO, sedmogodišnja je gornja granica potrošnje EU-a koju jednoglasno dogovaraju sve države članice. On određuje koliko Bruxelles uopće smije potrošiti (EUR-Lex). Sadašnji okvir, za razdoblje od 2021. do 2027., iznosi oko 1,074 bilijuna eura u cijenama iz 2018. godine (Europska komisija).

Sljedeći okvir suočen je s problemom koji prethodni nisu imali. Tijekom pandemije EU se zadužio za oko 750 mlrd. eura kroz NextGenerationEU, hitni fond za oporavak (Vijeće EU-a). Otplata glavnice počinje 2028. Taj novac najprije se izdvaja iz proračuna, prije novih programa. Zbog toga sljedeći VFO mora istodobno pokriti obranu, potporu Ukrajini, ulaganja u konkurentnost i servisiranje duga koji nije postojao kada je postavljena sadašnja proračunska granica.

Gdje je novac sada

Dvije stare politike zauzimaju najveći dio proračuna. Kohezijska politika, odnosno ulaganja kojima se smanjuje jaz između bogatijih i siromašnijih dijelova Europe, iznosi 426,7 mlrd. eura. Poljoprivreda dobiva još 401 mlrd. eura. Zajedno, to je otprilike dvije trećine ukupnog iznosa. Za sigurnost i obranu predviđeno je 14,9 mlrd. eura, odnosno oko 1,2 posto (EUR-Lex).

Na to sada dolaze novi zahtjevi. Ukrajina za razdoblje od 2024. do 2027. ima potvrđen instrument EU-a vrijedan 50 mlrd. eura, ali njegov nasljednik još nije dogovoren (Europska komisija). Strateški program EU-a kao glavne prioritete navodi konkurentnost, obranu, potporu Ukrajini i sigurnost (Europsko vijeće). Europski parlament izglasao je zahtjev za gotovo 200 mlrd. eura više od onoga što je Komisija predložila za sljedeći ciklus (Euronews).

Četiri mogućnosti, četiri blokirajuće koalicije

Rupu je moguće zatvoriti samo na četiri načina: podizanjem proračunske granice, dogovorom o novim prihodima na razini EU-a, rezanjem postojećih programa ili novim zaduživanjem. Svaka mogućnost ima svoju blokirajuću koaliciju.

Nizozemska pregovore otvoreno promatra kroz položaj neto uplatitelja. Njezine uplate u Bruxelles najvećim dijelom dolaze kroz doprinose temeljene na bruto nacionalnom dohotku, razmjerne veličini gospodarstva, koji rastu kada drugi prihodi EU-a nisu dovoljni (Rijksoverheid, Europska komisija). Njemačka je obično na istoj liniji. Obje zemlje smatraju da se nova potrošnja najprije mora pronaći unutar postojećeg okvira, prije razgovora o većim nacionalnim uplatama.

Poljska je na suprotnoj strani. Varšava u okviru NATO-a troši među najviše na obranu kao udio BDP-a (NATO), ali se snažno oslanja na kohezijska i poljoprivredna sredstva. Ta kombinacija funkcionira samo ako proračun raste. Skupina od 16 država članica, među njima Italija, Poljska i Rumunjska, usprotivila se nacrtu Komisije i zatražila čvršću zaštitu kohezije i poljoprivrede (EUNews).

Francuska Zajedničku poljoprivrednu politiku, sustav subvencija poljoprivredi i potpore ruralnim područjima, tretira kao političku crvenu crtu (Europska komisija). Parizu zato treba veći proračun ili novi prihodi. U suprotnom se njegovi prioriteti međusobno sudaraju.

Rumunjska pokazuje rizik koji se iz samih brojki ne vidi. Ako se novac premjesti iz kohezijskih potpora koje se dodjeljuju po formuli, prema dohotku regija, u fondove u kojima pobjeđuju najbolji projekti, države sa slabijim institucijama morale bi sredstva osvajati umjesto da ih dobivaju prema potrebi (Cohesion Data). Proračun bi tada mogao rasti, a da siromašnije članice ipak prođu lošije.

Prihodi koji još ne postoje

Komisija je predložila nove „vlastite prihode”, odnosno izvore novca koji bi izravno punili proračun EU-a. Među njima su prihodi od sustava trgovanja emisijama, europskog tržišta ugljika, zatim Mehanizma za ugljičnu prilagodbu na granicama, carinskog instrumenta za uvoz robe s visokim ugljičnim otiskom, te statistički namet na dobit poduzeća (Europska komisija). Nijedan od tih izvora još nije uveden. Prihodi od ETS-a i CBAM-a mogli bi pasti na uvoznike i potrošače, što otvara novu političku borbu oko toga tko zapravo plaća. Ako podbace, nacionalni doprinosi ostaju zadnja zaštita proračuna (EUR-Lex).

Proračun koji će sedam godina oblikovati potrošnju EU-a pregovara se u trenutku kada svaka država članica brani svoje stavke. Ključno pitanje glasi hoće li ijedna vlada javno reći koji je program spremna izgubiti.