Ankara plinom veže sjever Cipra

Ankara i uprava ciparskih Turaka potpisale su memorandum o razumijevanju o podmorskom plinovodu koji bi Tursku povezao s okupiranim sjeverom Cipra. Projekt zasad nema objavljenu trasu, osigurano financiranje, izvođače ni rokove (Kathimerini Cyprus, Newsbomb). No upravo zato memorandum treba čitati politički, a ne infrastrukturno: njegov je cilj produbiti praktičnu ovisnost sjevera o Turskoj i učiniti podjelu otoka trajnom činjenicom prije nego što se išta promijeni na razini formalnog priznanja.

Cipar je članica Europske unije, pa se u ovoj priči izravno otvara pitanje europskog prava i vjerodostojnosti zajedničke vanjske politike EU-a.

Infrastruktura koja zamjenjuje diplomaciju

Turska je sličan obrazac već primijenila s vodom i električnom energijom. Vodovod koji s kopnene Turske opskrbljuje sjever Cipra već je u funkciji. Luke, ceste i elektroenergetske veze iz godine u godinu čvršće vežu okupirano područje uz Ankaru (Philenews, Newsbeast). Plinovod bi dodao još jednu ovisnost. Svaka nova fizička veza otežava povratak na staro i čini pregovore o ponovnom ujedinjenju sve manje izglednima bez pristanka Ankare.

Pravo je na strani Nikozije. Vijeće sigurnosti UN-a još je 1983. proglasilo upravu na sjeveru nevaljanom i pozvalo sve države da je ne priznaju (Rezolucija VS UN-a 541). Europska unija sjever tretira kao teritorij Republike Cipra na kojem se pravila EU-a privremeno ne primjenjuju jer Nikozija ondje ne može provoditi stvarnu vlast. To nije druga država (Protokol 10, Akt o pristupanju).

To pitanje priznanja ima izravnu posljedicu za plinovod. Prema Konvenciji UN-a o pravu mora, polaganje cjevovoda na kontinentalnom pojasu traži pristanak države koja nad tim pojasom ima suverena prava (UNCLOS, dio VI). Budući da UN priznaje samo Republiku Cipar, uprava na sjeveru ne može dati takav pristanak. Turska može tvrditi da je ta pravila obvezuju manje izravno jer Konvenciju nije potpisala (UN Treaty Collection). No činjenica da Ankara nije stranka Konvencije ne znači da EU priznaje sjever, niti mijenja pravno stajalište Bruxellesa.

Alati postoje, ali traže političku volju

Europska unija već ima mehanizme sankcija za ovakve situacije. Kada je Turska 2019. bušila u ciparskim vodama, Vijeće EU-a, u kojem vlade država članica oblikuju zajedničku vanjsku politiku, osudilo je te aktivnosti i uspostavilo okvir za ciljane sankcije protiv osoba i subjekata uključenih u neodobrena bušenja (zaključci Vijeća, srpanj 2019., okvir za sankcije, studeni 2019.). Taj okvir i dalje postoji.

No dostupni podaci ne pokazuju novu reakciju Europske službe za vanjsko djelovanje, diplomatske službe EU-a, Europske komisije ili Vijeća na memorandum o plinovodu. Šutnja se lakše objašnjava politikom nego pravnom nejasnoćom. Ozbiljni vanjskopolitički potezi protiv Turske traže jednoglasnost svih 27 država članica, a više europskih prijestolnica Ankaru treba zbog upravljanja migracijama, kohezije NATO-a i energetskog tranzita.

Njemačko ministarstvo vanjskih poslova sjever Cipra opisuje kao okupiran i priznaje samo Republiku Cipar, ali Berlin nije vidljivo reagirao na memorandum (Auswärtiges Amt). Francuska Cipar dijelom promatra kroz vlastito vojno pozicioniranje na otoku, pri čemu je Erdoğan javno upozorio Pariz nakon francusko-ciparskog sporazuma o trupama, no ni francuska strana nije se oglasila o plinovodu (Strategika, Arab News/AFP). Italija prati interese svojih energetskih kompanija u istočnom Sredozemlju, ali ni Rim nije iznio javno stajalište (Pagine Esteri). Tri velike prijestolnice, bez vidljivog otpora.

Što to govori Bruxellesu

Količine plina nisu središnje pitanje. Razvoj vlastitih ciparskih nalazišta još je udaljen: konačna odluka ExxonMobila o ulaganju ne očekuje se prije 2029., a prva proizvodnja oko 2033. godine (Cyprus Mail). Snaga memoranduma je politička. Njime Ankara Cipru, Grčkoj i Europskoj uniji poručuje da namjerava ostati nezaobilazan posrednik u energetici istočnog Sredozemlja, i to bez naznaka da će ispuniti obveze prema Cipru koje bi otvorile prostor za napredak Turske prema EU-u (ProtoThema English).

Bugarski pregovori o izmjeni plinskog ugovora s turskom državnom kompanijom BOTAŞ pokazuju isti obrazac iz drugog kuta: Ankara gradi energetske odnose koji stvaraju ovisnost prije nego što otvoreni pritisak uopće postane potreban (BTA, Fakti).

Europsko pravno stajalište o Cipru jasno je. Pitanje provedbe ovisi o tome jesu li Berlin, Pariz ili Rim spremni potrošiti politički kapital u odnosu s Ankarom zbog otoka čiju podjelu formalno odbacuju, ali za čije preokretanje nemaju mnogo volje.