Austrija plaća plinski osigurač

Austrijska vlada produljuje stratešku zalihu plina za još dvije godine, uz planirani trošak od oko 264 milijuna eura do travnja 2029. (BMWET, Krone). Riječ je o državnoj zalihi za izvanredne okolnosti od 20 TWh, što odgovara približno četvrtini austrijske godišnje potrošnje plina. Taj je plin pod nadzorom države i izuzet je iz redovne tržišne trgovine (BMWET).

Ministarstvo sadašnju opskrbu opisuje kao sigurnu. Ministar gospodarstva Wolfgang Hattmannsdorfer tvrdi da sukobi na Bliskom istoku pokazuju zašto taj instrument mora ostati aktivan (Krone). Austrija, dakle, ne plaća zato što je kriza već nastupila, nego zato da u nju ne uđe bez zaštite.

Zašto država skladišti plin umjesto da to prepusti tvrtkama

Strateška zaliha postoji zbog slabosti samog tržišta plina. Ako je plin ljeti skup, dobavljač može izgubiti novac puneći skladišta za zimu, jer nema jamstva da će zimske cijene pokriti trošak. Takav oprez za pojedinu tvrtku može biti racionalan, ali za državu znači ranjivost uoči hladne sezone.

Europska unija to je prepoznala nakon što je Rusija 2022. smanjila isporuke plinovodima. Uredbom 2022/1032 države članice obvezane su puniti skladišta prije zime. Europska komisija skladišteni plin tretira kao glavni izvor opskrbe Unije tijekom hladnih mjeseci. Austrija ide korak dalje: ne oslanja se samo na ciljane razine popunjenosti, nego 20 TWh drži pod izravnim državnim nadzorom, uz mogućnost puštanja na tržište tek kada vlada proglasi izvanredno stanje.

Trošak je raspoređen na oko 115 milijuna eura u 2027., 120 milijuna eura u 2028. i 30 milijuna eura početkom 2029. (BMWET, Zur Sache). Austrija pritom ne kupuje novi plin. Plaća da postojeća krizna zaliha ostane pravno izdvojena i fizički pohranjena u podzemlju. Ministarstvo tvrdi da bi stvarni troškovi trebali biti niži, ali proračunska gornja granica ostaje zadana.

Zašto postotak popunjenosti može zavarati

Austrijska skladišta početkom srpnja bila su popunjena oko 54,7 posto, dok je prosjek Europske unije iznosio približno 49,7 posto (Voltstack). Na prvi pogled to ne djeluje osobito snažno. No austrijski skladišni kapacitet iznosi oko 100 TWh, odnosno približno 125 posto domaće godišnje potrošnje (Energy News Magazine). I napola puna skladišta u takvom sustavu znače znatnu fizičku pričuvu.

Poljska pokazuje zašto je taj omjer važniji od samog postotka. Njezina su skladišta u istom razdoblju bila popunjena oko 70,6 posto, dakle više nego austrijska, ali su pokrivala samo oko 12 posto godišnje potrošnje, jer je poljski skladišni kapacitet malen u odnosu na potražnju (Rzeczpospolita). Austrijski niži postotak pokrivao je približno 78 posto godišnje potrošnje (Energy News Magazine). Za energetsku sigurnost zato nije presudno koliko je skladište puno, nego koliko mjeseci potrošnje može pokriti.

Tko plaća, tko dobiva

Trošak izravno snose austrijski porezni obveznici. Zaliha je vidljiva proračunska stavka, a ne trošak skriven u reguliranim plinskim tarifama, kako se to radi u dijelu drugih članica Unije. Austrijska gospodarska komora nazvala ju je „sidrom stabilnosti” za poslovnu lokaciju (OTS/WKÖ).

Dobitnici su kućanstva i industrija, kojima se smanjuje rizik od redukcija ili naglih skokova cijena u slučaju poremećaja opskrbe. Gubitnici su trgovci koji bi u krizi mogli zarađivati na premijama oskudice, ali i svi porezni obveznici koji financiraju osiguranje koje možda nikada neće biti iskorišteno.

Rizik je da država godinama drži plin na javni trošak i onda kada se tržišni uvjeti promijene. Argument za produljenje leži u trenutku odluke: nakon zime u kojoj su austrijska skladišta do ožujka pala na 36 posto (BMWET), a popunjenost skladišta diljem Unije bila znatno ispod sezonskih uobičajenih razina (NDR), čekanje bi značilo kupnju sigurnosti na napetijem tržištu.

Je li riječ o dobro osmišljenoj polici osiguranja ili samo o skupoj mjeri, ne može se iščitati iz samih proračunskih brojki. Ključno je koliko brzo taj plin u izvanrednoj situaciji doista može doći do potrošača te hoće li austrijski ugovori o nabavi do 2029. smanjiti ovisnost o jednom dobavljaču.