Austrija sama vraća azilante Italiji

Austrija je od 12. lipnja, kada su se počela primjenjivati nova migracijska pravila Europske unije, vratila četiri tražitelja azila u Italiju. Putovali su vlakom i autobusom, bez policijske pratnje (Die Presse, Kurier).

Četiri osobe nisu velika brojka. No zasad su to jedini javno potvrđeni transferi odgovornosti prema Italiji na temelju Uredbe o upravljanju azilom i migracijama, novog europskog pravila koje je zamijenilo dublinski sustav i određuje koja je država dužna obraditi zahtjev za azil. Nekoliko vlada tvrdi da postupa jednako, ali dosadašnji učinak pokazuje da provedbu ne određuje samo pravni tekst, nego prije svega spremnost Italije na suradnju.

Zahtjeva je više, transferi stoje

Najjasniji službeni trag dala je Europska komisija, izvršno tijelo Unije koje prati primjenu pravila. Od 12. lipnja do 7. srpnja osam država članica poslalo je Italiji 12 zahtjeva za transfer. Italija ih je odbila svih 12 (ocjena Komisije, 2EU Brussels). Austrijska četiri transfera dogodila su se poslije toga, ali i dalje ostaju iznimka.

Njemačka, država koja po opsegu šalje najviše zahtjeva, od početka primjene pakta nema nijedan potvrđen dovršeni transfer. Najistaknutiji slučaj iz kolovoza propao je: 22-godišnja Somalka trebala je biti prebačena iz Nürnberga, no Italija je odbila zahtjev, a jedna bavarska crkva ponudila joj je utočište (Tagesschau). Taj se slučaj odnosio na ulazak iz kraja ožujka, prije početka primjene novih pravila, pa je zapravo testirao stare postupke, a ne sam pakt.

Obrazac nije nov. Prema staroj dublinskoj uredbi Italija je godinama blokirala redovite povratke iz Njemačke. Prema Berliner Zeitungu, Njemačka je tijekom mandata Giorgie Meloni podnijela oko 35.000 zahtjeva za transfer, a dovršeno ih je približno 15. Točne brojke su sporne, ali razmjer jaza nije.

Izvan Austrije i Njemačke slika brzo postaje nejasna. Finska je slala obavijesti Italiji, ali do 21. kolovoza nije potvrdila nijedan dovršeni transfer (Helsingin Sanomat). Ured švedskog ministra za migracije naveo je da je transfera bilo, no nijedna agencija nije objavila brojke ni datume (Euronews). Nizozemska je objavila da pokreće postupak transfera, što je proceduralni korak, a ne rezultat (Upday NL). Francuska i Španjolska odbile su takav pristup, dajući prednost suradnji pred bilateralnim pritiskom na Rim (ANSA).

Rokovi i neravnoteža moći

Rim tvrdi da je pakt starije slučajeve vratio na početak i da se računaju samo zahtjevi podneseni nakon 12. lipnja. Nijedan javno dostupan pravni dokument ne potvrđuje da su stari predmeti formalno ugašeni prema pravu Europske unije. Tu tvrdnju zato treba čitati kao političko stajalište, a ne kao riješeno pravno pitanje.

Protiv država koje traže transfer radi i rok. Prema starim i novim pravilima, transfer se mora provesti u roku od šest mjeseci. Ako rok istekne, odgovornost se vraća državi koja je transfer tražila, što je Sud Europske unije potvrdio u presudi Shiri. Vlada može dobiti pravni spor, a ipak izgubiti slučaj zbog odugovlačenja.

Uredba o upravljanju azilom i migracijama trebala je taj problem riješiti širim dogovorom. Države na vanjskoj granici, poput Italije, zadržavaju odgovornost za prvi ulazak, ali ostale članice moraju pomoći premještanjem ljudi, uplatama u fond solidarnosti ili operativnom potporom (tekst uredbe). Javno dostupni podaci zasad ne pokazuju brojčano određenu solidarnu raspodjelu za Italiju u 2026. koja bi uravnotežila rastući pritisak transfera.

Obje strane mogu tvrditi da se pozivaju na pravo. Austrija, Njemačka, Finska i Švedska predstavljaju transfere kao provedbu dogovorenih pravila. Francuska i Španjolska čitaju isti okvir i biraju diplomaciju. Za tražitelje azila koji ostanu između tih pozicija posljedica je produžena neizvjesnost: predmeti se osporavaju među državama, završavaju pred nacionalnim sudovima ili se razvlače dok rok ne istekne i odgovornost ne prijeđe po automatizmu.

Odnos moći pritom je jasan. Komisija može bilježiti talijanska odbijanja, ali ne može sama ukrcati ljude u autobuse. Točka provedbe nalazi se u talijanskoj administrativnoj suradnji. Austrijska četiri transfera dokazuju da sustav može fizički premjestiti osobu preko granice. Solidarnost koja je trebala učiniti taj dogovor prihvatljivim za države prvog ulaska zasad nije dala jednako opipljiv dokaz. Komisija, koja je taj aranžman osmislila, morat će ga pokazati u sljedećoj ocjeni.