Austrijska četiri transfera prema Italiji

Od 12. lipnja, kada se počeo primjenjivati novi Pakt EU-a o migracijama i azilu, Austrija je u Italiju prebacila četvero tražitelja azila, vlakom i autobusom, uz karte koje su platila austrijska tijela (Kurier, la Repubblica). Bez policijske pratnje, bez posebnih letova, bez pritvora. Četvero ljudi poslano je javnim prijevozom. To su prvi potvrđeni transferi prema novim pravilima, pa zato služe kao rani test pitanja može li Pakt funkcionirati i izvan najjednostavnijih slučajeva.

Četiri putovanja, ne četiri deportacije

Prijenos odgovornosti nije protjerivanje iz Europe. Riječ je o premještanju tražitelja azila iz jedne države članice u onu državu za koju pravila EU-a određuju da mora razmotriti njegov zahtjev, najčešće zemlju prvog ulaska ili prve registracije (AMMR). Osoba pritom ostaje unutar europskog azilnog sustava. Ako je Italija odgovorna država, ona mora obraditi zahtjev za azil.

Pakt je zamijenio stari sustav Dublin III Uredbom o upravljanju azilom i migracijama, poznatom kao AMMR, ali temeljna logika ostala je ista: zemlja prvog ulaska i dalje najčešće preuzima predmet. Zbog toga Italija ostaje glavna točka pritiska.

Italija prihvaća četiri, odbija dvanaest

Austrijski transferi uspjeli su zato što su slučajevi bili uski i proceduralno čisti: noviji dolasci, suradljivi podnositelji zahtjeva, spisi bez otvorenog spora. Šira slika izgleda drukčije.

Između 12. lipnja i 7. srpnja osam država članica zatražilo je od Italije da prema novim pravilima prihvati 12 osoba. Italija je odbila svaki zahtjev (European Commission, 2EU Brussels). Austrijska četiri transfera dogodila su se nakon tog razdoblja procjene, očito u predmetima u kojima Rim nije osporio odgovornost u rokovima predviđenima Paktom, pa je transfer mogao biti proveden.

Talijanski argument odnosi se na vremenski okvir. Rim tvrdi da se slučajevi osoba koje su stigle prije 12. lipnja trebaju rješavati prema ranijim političkim dogovorima i da ih se ne smije ponovno otvarati prema novom sustavu (Merkur). Njemačka odbacuje takvo tumačenje i tvrdi da se redovni postupci moraju nastaviti od dana početka primjene Pakta (Tagesschau).

Berlin, međutim, zasad pokušava politički probiti blokadu bez vidljivih operativnih rezultata. U izvještajima iz tog razdoblja nije se pojavio potvrđen uspješan transfer iz Njemačke u Italiju. Austrija je, za razliku od Njemačke, doista premjestila ljude.

Hoće li Pakt zaživjeti, ovisi o odbijenicama

Švicarska sada slijedi austrijski pristup. Bern je prve letove rezervirao za kraj kolovoza, počevši od izdvojenih slučajeva nakon 12. lipnja, osmišljenih tako da ne opterete sustav (Ticinonews). Obrazac je isti: izabrati nesporne spise, premjestiti mali broj ljudi i izbjeći otvoreni sukob.

Taj je obrazac poznat još iz starog dublinskog sustava. Sjeverne i alpske države žele slati tražitelje azila prema jugu. Države na prvoj liniji ulaska tome se opiru. Mehanizam solidarnosti u novom Paktu trebao je prekinuti taj krug tako da Italiji i Grčkoj ponudi rasterećenje u zamjenu za prihvaćanje odgovornosti. Prvi podaci pokazuju da taj dogovor još ne funkcionira.

Austrijska tijela nisu rekla koliko budućih slučajeva očekuju. Italija nije razjasnila znače li ovi transferi presedan ili ostaju iznimke (Kurier, Il Sole 24 Ore).

Ovdje je važan lanac ovlasti. Europska komisija može ocjenjivati provedbu, objavljivati nalaze i na kraju pokretati postupke zbog povrede prava EU-a, što je njezin instrument za prisiljavanje država članica da poštuju europska pravila. Ne može fizički natjerati državu da provede transfer. Ako Italija nastavi prihvaćati jednostavne predmete, a odbijati sporne, Komisija će morati odlučiti ima li otpor posljedice ili provedba Pakta ostaje jednako slaba kao što je bila provedba Dublina. Četiri transfera u deset tjedana, nasuprot dvanaest odbijenica, već daju prilično jasan smjer odgovora.