Berlin odbija španjolski plan duga

Europska unija 2020. prešla je granicu koju je dotad izbjegavala. Suočene s pandemijom, 27 vlada prvi je put u stvarnom opsegu pristalo zajednički se zadužiti, prikupivši do 750 mlrd. eura kroz program NextGenerationEU (ECA). Dogovor je tada predstavljen kao privremen.

Španjolski ministar gospodarstva Carlos Cuerpo 9. srpnja predložio je da se taj izuzetak pretvori u trajni instrument. Eurogrupi, sastanku ministara financija država europodručja, iznio je ideju „Europskog suverenog instrumenta”: Europska komisija izdavala bi obveznice na razini EU-a, objedinjavala do 850 mlrd. eura godišnje novog zaduživanja i novac državama prosljeđivala kao zajmove (Euronews, Europa Press). Eurogrupa prijedlog nije prihvatila. Njezin predsjednik Kyriakos Pierrakakis rekao je da o europskoj sigurnoj imovini „nema konsenzusa” (El Español).

Što Španjolska nudi

Svaka država EU-a sada se zadužuje prodajom vlastitih obveznica. Njemačka plaća najnižu kamatu jer je ulagači smatraju najsigurnijim dužnikom; Italija, Španjolska i Francuska plaćaju više. Razlika između njemačkog troška zaduživanja i, primjerice, talijanskog naziva se rasponom prinosa, odnosno premijom rizika koju tržišta traže za posudbu novca državi slabije kreditne kvalitete.

Španjolski argument glasi da je 27 odvojenih i razmjerno malih tržišta državnih obveznica neučinkovito. Jedno veliko tržište obveznica EU-a privuklo bi više kupaca, snizilo kamatne stope i stvorilo ono što ekonomisti nazivaju „sigurnom imovinom”: obveznicu dovoljno pouzdanu i likvidnu da postane financijska referentna točka europodručja, slično ulozi američkih državnih obveznica za dolar.

Cuerpo je taj argument potkrijepio brojkama. Tvrdi da bi uštede u početku iznosile oko 5 mlrd. eura godišnje, a porasle bi iznad 25 mlrd. eura kada bi ukupni iznos zajedničkog duga u optjecaju dosegnuo približno 5 bilijuna eura (Infobae). Ukupni dug, tvrdi Madrid, ne bi rastao. Države bi se samo zaduživale preko EU-a umjesto samostalno.

Berlin, Haag, Helsinki

Odbijanje je stiglo brzo. Nizozemski ministar financija Eelco Heinen rekao je da se prijedlozi o euroobveznicama povremeno vraćaju na stol, ali da odgovor ostaje negativan. Finska ministrica financija Riikka Purra ocijenila je zajednički dug EU-a „ni rješenjem ni opcijom” (El Español).

Njemački prigovor prije svega je ustavan. Kada je Savezni ustavni sud 2021. odobrio pandemijsko zaduživanje, naglasio je ograničenja zbog kojih je takav aranžman bio prihvatljiv: privremeno zaduživanje, ograničena odgovornost i izostanak trajne dužničke unije (Bundesverfassungsgericht). Španjolski prijedlog prelazi tu crtu.

Nizozemski prigovor odnosi se na poticaje. Trajno zaduživanje EU-a u ugovor unosi kreditnu vjerodostojnost drugih vlada, čak i ako je sudjelovanje formalno dobrovoljno (Sustainable Finance Lab). Finska pritom ostavlja zanimljivu iznimku. Helsinki je supotpisao izjavu o razvoju instrumenata za financiranje obrane, čime je dao do znanja da zajedničko zaduživanje za sigurnost može biti prihvatljivo ondje gdje opće fiskalno udruživanje nije (Valtioneuvosto).

Tko dobiva, tko plaća

Brojke pokazuju kome bi instrument najviše koristio. Prinos na talijansku desetogodišnju obveznicu iznosi oko 3,84 posto, a na njemačku oko 3,06 posto, što znači raspon od približno 79 baznih bodova, odnosno stotinki postotnog boda (Teleborsa). Španjolska plaća oko 44 bazna boda više od Njemačke. Svaki dio tog raspona koji bi se prebacio na jeftiniju krivulju zaduživanja EU-a značio bi stvarnu proračunsku uštedu za južne članice.

Sjeverne zemlje ne bi imale jednaku izravnu korist od nižih troškova zaduživanja. Prema španjolskom modelu, one bi navodno bile kompenzirane tako da plaćaju samo vlastitu tržišnu stopu, ali kompenzacija ne uklanja rizik da drugi plate račun ako neki dužnik ne ispuni obveze. U slučaju neplaćanja, gubici bi se naposljetku prelili kroz proračun EU-a, što znači pritisak na buduće nacionalne doprinose ili na rezanje rashoda (Quotidiano.net).

Taj rizik dolazi u nezgodnom trenutku. EU pregovara o proračunskom okviru za razdoblje 2028.–2034., a sama otplata pandemijskog zaduživanja trebala bi u tom razdoblju progutati oko 168 mlrd. eura (Brussels Signal). Neto uplatitelji zato španjolski prijedlog vide kao još jedan zahtjev prema budućim prihodima koje nisu pristali osigurati.

Sastojak koji Berlin ne želi dati

Europa se već zajednički zadužuje u izvanrednim okolnostima. Pandemijski program prikupio je 750 mlrd. eura, a instrument SAFE odobrio je 150 mlrd. eura zajmova za obranu (Council). Svaki put oznaka je bila ista: iznimka. Španjolska sada pita je li iznimka zapravo postala pravilo.

Plan je dobrovoljan, ali njegova financijska logika nije. Zajednička obveznica koju bi podupirale samo visoko zadužene države ne bi se vrednovala poput njemačkog Bunda, pa bi se obećane uštede smanjile. Cuerpo je priznao da instrument za funkcioniranje treba najmanje pet velikih izdavatelja, s približno 540 do 550 mlrd. eura godišnjeg izdanja (Euronews). Njemački kreditni rejting sastojak je zbog kojeg bi takva obveznica bila jeftina. Upravo taj sastojak Berlin odbija dati.