Bruxelles pritišće Kinu zbog trgovinskog manjka

Europska komisija od Kine traži „opipljive rezultate” u smanjenju trgovinskog jaza koji, prema španjolskim medijima, iznosi oko 360 mlrd. eura godišnje (eldiario.es, La Vanguardia). Njemački mediji to prevode u slikovitiju računicu: oko milijardu eura dnevno odlazi prema Kini (Euronews). No taj broj traži oprez. Trgovinski manjak pokazuje razliku između onoga što Europa kupuje od Kine i onoga što ondje prodaje; to nije novac koji jednostavno nestaje iz europskoga gospodarstva.

Politički pritisak iza te brojke ipak je stvaran. Ključno je pitanje može li Bruxelles pravnim instrumentima, koji su zamišljeni za ispitivanje jednog proizvoda po jednog proizvoda, odgovoriti na kinesku industrijsku politiku koja djeluje kroz cijele opskrbne lance.

Pravo od slučaja do slučaja protiv natjecanja opskrbnim lancima

Rok koji je postavio povjerenik za trgovinu Maroš Šefčovič zvuči odlučno, ali europska trgovinska zaštita ne funkcionira kao kočnica za nuždu. Da bi uvela antidampinške carine, odnosno namete na robu koja se u EU prodaje ispod cijene na domaćem tržištu proizvođača, Komisija mora dokazati da damping postoji i da nanosi štetu europskim proizvođačima. Mora dokazati i izravnu uzročnu vezu između dampinga i štete (Europska komisija, Uredba EU-a 2016/1036).

Slučajevi protiv subvencija vode se sličnom logikom: Komisija mora utvrditi konkretnu državnu potporu i pokazati kakvu je štetu prouzročila (Sporazum WTO-a o subvencijama i kompenzacijskim mjerama). Takve istrage obično traju oko četrnaest mjeseci. „Kineski višak kapaciteta” može biti gospodarska dijagnoza, ali sam po sebi nije pravni nalaz.

Taj se mehanizam već okreće u stvarnim predmetima. Kineski proizvođači guma povećali su udio na europskom tržištu s oko 18 posto u 2021. na više od 30 posto u 2025., a predložene carine za neke proizvođače mogle bi dosegnuti 45,3 posto (Le Figaro). Carine na električna vozila već su postavile presedan. No svaki takav predmet štiti jedan dio europske industrije, dok istodobno povećava troškove uvoznicima, tvornicama koje ovise o tim ulaznim proizvodima, a katkad i potrošačima.

Četiri prijestolnice, četiri izračuna rizika

Ovo nije sukob „Europe protiv Kine” u jednome glasu. Svaka vlada gleda drukčiji račun.

Njemačka se pomiče prema tvrđoj europskoj liniji, ali uz duboku nelagodu zbog mogućeg povratnog udara. U njezinu automobilskom sektoru najavljeno je više od 100.000 otkaza, navodi Euronews, no istraživanja iz Kiela upućuju na to da se tek oko trećine njemačkih gubitaka na svjetskom tržištu može pripisati kineskoj konkurenciji. Ostatak se povezuje s visokim cijenama energije i domaćim slabostima (FAZ).

Ovisnost se vidi i u sirovinama. Udio Kine u njemačkom uvozu galija, metala potrebnog za čipove i LED tehnologiju, porastao je s 28,9 posto u 2023. na 47,4 posto u 2025. (Merkur). Ako Peking ograniči izvoz galija, njemačke tvrtke u proizvodnji čipova i elektronike to bi brzo osjetile. Berlin zato traži ciljane instrumente i raznolikije opskrbne izvore, a ne spiralu carina (Spiegel).

Francuska, jedna od najtvrđih članica prema kineskoj trgovinskoj politici, upozorava da kineski plug-in hibridi zasad ne ulaze u posebne carine za električna vozila, što otvara prostor za preusmjeravanje prodaje (Le Figaro). Španjolska podupire stroži nadzor, ali strahuje od kineske odmazde prema izvozu svinjetine, vina i jakih alkoholnih pića (Vinetur). Nizozemska je pooštrila nadzor izvoza opreme za proizvodnju čipova u Kinu, ali istodobno u Washingtonu lobira protiv dodatnih ograničenja koja bi mogla pogoditi ASML, njezinu najvažniju tehnološku tvrtku (Reuters).

Vlade koje najglasnije traže carine nisu uvijek one koje prve snose rizik kineske odmazde. Upravo ta neravnoteža ograničava koliko daleko EU može ići zajednički.

Test uzročnosti koji Bruxelles ne može preskočiti

Pravila Svjetske trgovinske organizacije traže da se šteta ne pripisuje dampinškom uvozu ako je objašnjavaju drugi čimbenici (Sporazum WTO-a o antidampingu). Ako dio njemačke industrijske slabosti proizlazi iz cijena energije i nedovoljnih ulaganja, Komisija pravno ne može svu štetu pripisati kineskim cijenama. Ta razlika, između nepoštene strane konkurencije i domaćeg neuspjeha, odredit će koliko će predmeta Bruxelles moći dobiti.

Do listopada rok Komisiji daje pregovarački pritisak. Nakon toga ostaje teže pitanje: mogu li pravni spisi vođeni proizvod po proizvod dati odgovor razmjeran problemu i tko plaća svaku mjeru. Zaštićeni radnici u industrijama pod novim carinama, tvornice koje će plaćati skuplje ulazne proizvode ili španjolski proizvođači svinjetine i njemački dobavljači automobilske industrije, koji bi kinesku odmazdu mogli osjetiti prvi.