Bugarska ulazi u ESM uz €992 million

Bugarski parlament 20. svibnja ratificirao je ugovor o Europskom stabilizacijskom mehanizmu, čime se Sofija obvezala uplatiti oko 992 milijuna eura uplaćenog kapitala u stalni fond eurozone za financijsku pomoć državama u krizi (ESM, Sofia Globe). ESM je zajednička financijska rezerva iz koje vlade članica eurozone mogu povlačiti novac kada država ili njezine banke zapadnu u ozbiljne teškoće. Glasovanje je zaključilo proces započet 1. siječnja 2026., kada je Bugarska uvela euro. Pet mjeseci poslije, sama zamjena valute prošla je mirnije nego što su mnogi očekivali. Pravi test sada je proračunski: monetarna politika određuje se u Frankfurtu, pa državna potrošnja ostaje glavni alat kojim Sofija može ublažavati gospodarske šokove.

Alat kojega se Bugarska odrekla već je odavno izgubila

Bugarska je još 1997. vezala svoju valutu uz euro preko valutnog odbora, sustava koji zaključava tečaj i središnjoj banci oduzima mogućnost samostalnog određivanja kamatnih stopa ili tiskanja novca (ECB). Gotovo tri desetljeća Sofija nije mogla devalvirati lev bez rušenja vlastitog monetarnog okvira. Ulaskom u eurozonu to je ograničenje postalo trajno, ali praktična promjena nije bila velika. Dobitak je konkretniji: Bugarska sada ima mjesto i glas u Upravnom vijeću Europske središnje banke, pa više nije samo država koja preuzima pravila nego sudjeluje u njihovom donošenju (ECB Blog).

Sama obveza prema ESM-u za Bugarsku je podnošljiva. Fond raspolaže s 700 milijardi eura odobrenog kapitala (ESM), a bugarske početne uplate iznosit će oko 120 milijuna eura godišnje tijekom pet godina, dok će se ostatak rasporediti kroz 12 godina (BTA).

Cijene su ostale mirne, ali proračunski manjak nije

Prvi podaci o inflaciji izgledaju bolje od očekivanja. Europska središnja banka procjenjuje da je prelazak na euro potrošačke cijene podigao samo za 0,3 do 0,4 postotna boda, ponajprije u uslugama poput restorana, gdje je zaokruživanje naviše najlakše provesti (ECB Blog). Europska komisija za cijelu 2026. Bugarskoj predviđa inflaciju od 2,9 posto (EC).

Proračunska slika manje je ugodna. Bugarski manjak u 2025. dosegnuo je 3,5 posto BDP-a, iznad maastrichtske granice od 3 posto koju bi članice eurozone trebale poštovati (Eurostat via economic.bg). Bivši zamjenik ministra javno je upozorio da Bugarskoj prijeti postupak prekomjernog manjka, formalni mehanizam Europske unije kojim se vlade koje krše fiskalna pravila prisiljava na smanjenje potrošnje (Novinite). Međunarodni monetarni fond još je u studenome 2025. pozvao Bugarsku da obuzda rast plaća u javnom sektoru i veći dio potrošnje usmjeri prema ulaganjima (IMF).

Zemlja koja tri desetljeća nije imala samostalnu monetarnu politiku naviknuta je živjeti s takvim ograničenjima. No probijanje fiskalnih pravila upravo u godini ulaska u eurozonu šalje nezgodnu poruku.

Sve širi jaz na istoku Europe

Bugarski ulazak u eurozonu dodatno naglašava razliku među istočnim članicama Europske unije. Rumunjska, koja je u EU ušla istoga dana kao i Bugarska 2007., ima manjak od 7,9 posto BDP-a, najveći u Uniji, a na desetogodišnje obveznice zadužuje se uz prinos od 7,38 posto. Bugarska plaća 4,34 posto (Economica.net). Dvije države koje su 2007. krenule s iste institucionalne startne crte danas se zadužuju u posve različitim uvjetima.

Češka, bogatija od obje, kreće u suprotnom smjeru. Premijer Babiš 11. svibnja ukinuo je godišnja vladina izvješća o spremnosti za euro i poručio da je pitanje zatvoreno barem do 2030. Protivljenje javnosti kreće se između 66 i 80 posto, a Češka narodna banka drži svoju referentnu kamatnu stopu oko 1,25 postotnih bodova iznad stope Europske središnje banke (Ekonomický deník).

Bugarska je i dalje najsiromašnija članica Europske unije po BDP-u po stanovniku, a 49 posto građana protivilo se uvođenju eura prije nego što se ono dogodilo (Al Jazeera). Jeftinija prekogranična plaćanja i niži troškovi zaduživanja najprije koriste izvoznicima i većim poduzećima. Zaokruživanje cijena najteže pogađa one s najnižim primanjima. Hoće li se ta zamjena Bugarskoj isplatiti, ovisi o pitanju s kojim se godinama muči: može li držati državnu potrošnju pod nadzorom kada izbori političare vuku u suprotnom smjeru. Osam izbora u pet godina pokazuje da taj pritisak neće nestati.