Bugarska zamrzava pomoć za ugljen

Bugarska ne smije isplatiti proračunski novac društvu Mini Maritsa East, velikom kompleksu za iskapanje lignita na jugoistoku zemlje, dok Europska komisija ne odluči je li riječ o dopuštenoj državnoj potpori. Taj je kompleks gospodarsko središte regije Stara Zagora, u kojoj je ugljen desetljećima bio glavni poslodavac. Odluka Komisije zato neće odrediti samo sudbinu jedne rudarske tvrtke, nego i to hoće li novac doći do radnika i lokalnih zajednica ili će samo kupiti još nekoliko mjeseci rada rudnika.

Zašto Sofija prvo mora pitati

Pravila Europske unije dio subvencija tretiraju kao državnu potporu ako javni novac jednoj tvrtki ili sektoru daje prednost pred konkurencijom. Kad postoji takav rizik, država članica mora potporu unaprijed prijaviti Europskoj komisiji i pričekati njezino odobrenje prije isplate (članak 108. UFEU-a).

Bugarski je problem u tome što sama prijava, prema dostupnim informacijama, nije jasno postavljena. Ministarstvo energetike potporu prikazuje kao novac povezan sa sanacijom zemljišta nakon rudarenja. Sam rudnik, međutim, traži mjesečnu pomoć za plaće i tekuće troškove poslovanja (Investor.bg). To su dva različita zahtjeva i Bruxelles ih neće promatrati jednako.

Plaće ili novac za tranziciju

Novac kojim se poduzeće održava u svakodnevnom poslovanju, od plaća i struje do pokrivanja gubitaka, u pravilima EU-a ulazi u kategoriju operativne potpore. Kod ugljena je upravo takvu potporu najteže opravdati jer u praksi subvencionira nastavak iskapanja. Smjernice Komisije za državne potpore u području klime i energetike traže da takva pomoć bude stvarno nužna, da mijenja ponašanje poduzeća i da ne premašuje stvarne troškove tranzicije (CEEAG).

Drukčije stoji novac za otpremnine, prekvalifikacije, obnovu zemljišta ili pokretanje novih gospodarskih aktivnosti u rudarskim regijama. Takva potpora pokriva trošak izlaska iz ugljena, a ne ostanka u njemu (Odluka Vijeća 2010/787/EU).

Oznaka na toj isplati određuje tko stvarno dobiva novac. Ako sredstva završe na računima tvrtke, korist imaju uprava i sadašnji zaposlenici, ali samo do sljedeće financijske rupe. Ako idu kroz otpremnine ili prekvalifikacije, kućanstva dobivaju prijelazni oslonac i kad proizvodnja ugljena pada. Ako se financira čišćenje i obnova zemljišta, tada korist prelazi prema izvođačima radova i općinama oko Stare Zagore.

Bugarski porezni obveznici plaćaju u svakoj varijanti. Rizik je, međutim, neravnomjerno raspoređen: ako Bruxelles naknadno zaključi da je potpora nezakonita, Sofiji se može naložiti da novac vrati od poduzeća. Vlada bi tada potrošila javna sredstva, narušila vjerodostojnost pred Komisijom i opet ostavila rudnik bez plana.

Što pokazuje njemački izlazak iz ugljena

Njemačka je najjasniji presedan. Kad je Berlin nadoknađivao troškove operatorima lignitnih elektrana zbog ranijeg zatvaranja, Komisija je odobrila 2,6 milijardi eura za RWE i 1,75 milijardi eura za LEAG (Europska komisija). Ključno je bilo to što je Njemačka razdvojila novac u tri cjeline: naknade operatorima prema Zakonu o postupnom izlasku iz ugljena, strukturnu potporu pogođenim regijama i programe tranzicije za radnike (KVBG). Takva konstrukcija prošla je provjeru Komisije. Bugarska zasad nije pokazala sličnu disciplinu.

Rumunjska nudi upozorenje. CE Oltenia, još jedan kompleks temeljen na lignitu, prema izvješćima je od države pokušao naplatiti oko 900 milijuna leja (Libertatea). Slučaj se zatim isprepleo s rumunjskim obvezama iz europskog plana oporavka, što je dodatno povećalo pritisak (Energynomics). Bugarska se suočava sa sličnim rizikom. Bivši potpredsjednik vlade Atanas Pekanov upozorio je da bi neprovedba reformi mogla dovesti u pitanje oko milijardu eura. Taj je novac vezan uz europske fondove za tranziciju i bugarski Plan oporavka i otpornosti, postpandemijski program EU-a u kojem se isplate povezuju s ispunjenjem reformskih obveza (Fakti).

Što još ne znamo

Bugarski formalni zahtjev Europskoj komisiji nije javno objavljen (postupci Komisije). Izvan službenog spisa zato se ne može pouzdano reći što Sofija predlaže, koliki je iznos u pitanju ni koje je uvjete ponudila.

Što dulje Bugarska „novac za rudnike” tretira kao jednu opću političku obvezu, to će provjera Komisije biti teža. Njemačka lekcija nije teorijska, nego praktična: paket za ugljen može proći nadzor ako država jasno razdvoji što ide tvrtki, što radnicima, a što regiji. Sofijin je test hoće li te granice povući prije nego što novac presuši.