Bugarska predlaže kupnju ruske rafinerije dok kriza u Hormuzu pritišće europsko gorivo

Cijena nafte Brent početkom svibnja dosegnula je 114 dolara po barelu, najvišu razinu od 2022., nakon što je sukob oko Hormuškog tjesnaca zakočio otprilike petinu svjetske opskrbe naftom (CNBC, IEA). Od tada se cijena spustila na oko 106 do 108 dolara, oslonjena na krhku američko-iransku diplomaciju (Euronews).

Za većinu Europe skupa nafta znači pritisak na prijevoznike, kućanstva i inflaciju. Za nekoliko država članica koje su još vezane uz rusko vlasništvo nad rafinerijama, ona otvara dublji problem: četiri godine nakon ruske invazije na Ukrajinu Europska unija i dalje nema zajednički plan za ta strateška postrojenja.

Bugarska oklada

Bugarski slučaj najjasnije pokazuje razmjere ranjivosti. Lukoilova rafinerija u Burgasu, koju je ruska kompanija kupila 1999., pokriva otprilike 80 do 90 posto bugarskog tržišta goriva (Novinite). Kad su američke sankcije krajem 2025. pogodile Lukoil, Bugarska je donijela hitan zakon kojim je rafineriju stavila pod upravljanje državnog povjerenika (The Moscow Times).

Taj povjerenik, Rumen Specov, predložio je 17. svibnja da bugarska država u cijelosti kupi rafineriju, nazvavši to „povijesnom prilikom”.

Cijena kupnje nije poznata, ali pravni račun već je golem. Lukoilova švicarska trgovačka podružnica Litasco pokrenula je arbitražni zahtjev protiv Bugarske vrijedan oko 3 milijarde eura, tvrdeći da državno preuzimanje upravljanja znači izvlaštenje (Dnes.bg). Taj će zahtjev pratiti Bugarsku bez obzira na to tko na kraju bude vlasnik rafinerije.

Istodobno su cijene benzina u dva mjeseca porasle 20 posto, s 1,25 na 1,50 eura po litri (Sofia Globe). Šok iz Hormuza objašnjava dio toga rasta. No monopolni dobavljač bez domaće konkurencije nema snažan razlog da dio troška preuzme na sebe.

Četiri modela, bez koordinacije

Svaka država članica Europske unije s ruskom rafinerijom improvizirala je vlastiti izlaz. Nijedna nije slijedila isti obrazac.

Italija je provela jedini puni prijenos vlasništva. Rafinerija ISAB u Priolu na Siciliji, najveća europska rafinerija na jednoj lokaciji, prešla je 2023. iz Lukoila u ruke fonda registriranog na Cipru, GOI Energyja, a zatim u svibnju 2026. na talijansku tvrtku Ludoil. Rim je postupak usmjeravao zakonom Golden Power, koji vladi daje pravo veta na poslove u strateškim sektorima, ali bez formalne nacionalizacije. Prelazak s ruske nafte Urals na opskrbu iz 20 različitih zemalja proizveo je 333 milijuna eura gubitka u 2024., a Lukoil pred talijanskim sudovima i dalje traži 150 milijuna eura odštete.

Njemačka je izabrala trajno povjereničko upravljanje. Većinski udio Rosnefta u rafineriji PCK Schwedt, koja opskrbljuje oko 90 posto berlinskog goriva, pod saveznom je kontrolom od 2022. U veljači 2026. Berlin je pravnu osnovu prebacio na Zakon o vanjskoj trgovini, čime je aranžman postao neograničenog trajanja. Ministrica gospodarstva Katherina Reiche izričito je odbila nacionalizaciju, uz argument da bi ona prestrašila privatne ulagače u energetici. No kad je Rusija 1. svibnja prekinula tranzit kazahstanske nafte naftovodom Družba, iskorištenost Schwedta pala je na 80 posto, prag ispod kojega poslovanje postaje neisplativo. Rosneft je i dalje formalni vlasnik, u pravnom međuprostoru koji ne odgovara nikome.

Rumunjska je odabrala blaži zahvat. Petrotel-Lukoil u Ploieștiju stavljen je u veljači 2026. pod „pojačani državni nadzor”, pri čemu je vlasništvo ostalo netaknuto, a vlada kontrolira operacije. Rumunjska je istodobno proglasila krizu na tržištu goriva, ograničila trgovačke marže i smanjila trošarinu na dizel za 30 bana po litri do lipnja.

Mađarska je krenula u suprotnom smjeru. Ovisnost o ruskoj nafti porasla je sa 65 na 90 posto između 2022. i 2025.. Kad je u siječnju poremećena opskrba naftovodom Družba, Mađarska je strateške zalihe trošila toliko brzo da je broj dana pokrivenosti u samo mjesec dana pao s 91 na 44. Nova vlada Pétera Magyara, koja je u kampanji obećavala smanjenje veza s Rusijom, sada kao cilj pune diversifikacije navodi 2035., osam godina nakon cilja Europske unije za 2027.

Tko plaća izostanak plana

Sankcije Europske unije određuju što države članice ne smiju uvoziti, ali vlasništvo nad samim rafinerijama tretira se kao nacionalni problem. Dvadeseti paket sankcija iz travnja 2026. ciljao je ruske energetske prihode i flotu u sjeni, ali nije stvorio mehanizam za koordiniranu prodaju ili preuzimanje ruske imovine. Svaka država sama snosi pravne i financijske rizike, dok Rusija može uzvraćati pojedinačno, od zemlje do zemlje, kao što je pokazao prekid naftovoda Družba.

Naftna kriza čije je središte u Hormuškom tjesnacu, daleko od rata Rusije i Ukrajine koji je pokrenuo napuštanje ruskih energetskih veza, mogla bi napokon prisiliti Bruxelles da izgradi zajednički okvir. ECFR je predložio da se američke sankcije iskoriste kao poluga za europske odluke, što više govori o institucionalnoj slabosti Europske unije nego što su autori vjerojatno namjeravali. Četiri godine nakon invazije, europski izlazak iz ruskog rafinerijskog vlasništva i dalje je zbroj nacionalnih improvizacija, svaka sa svojom cijenom. Šok iz Hormuza samo je tu cijenu učinio vidljivijom.