Bugarska glasa o U.S. tankerima

Bugarska vlada zatražila je od parlamenta odobrenje da se u zrakoplovnoj bazi Bezmer privremeno smjeste američki zrakoplovi za dopunu gorivom u zraku, namijenjeni operacijama na Bliskom istoku (BTA, Reuters/Yahoo). Zahtjev obuhvaća do osam zrakoplova KC-135, najviše 250 pripadnika osoblja i prateću opremu, u razdoblju od 24. srpnja do 1. listopada.

Odobrenje će gotovo sigurno proći. GERB-UDF, vodeća stranka vladajuće koalicije, najavio je potporu razmještaju kao potvrdu savezničke pouzdanosti Bugarske (BTA). Potporu je najavio i DPS/MRF Deljana Peevskog (Fakti). No politički zanimljiv dio nije ishod glasovanja, nego činjenica da ga je Bugarska uopće otvorila. Budući da misija podupire američke operacije na Bliskom istoku, a ne redovitu aktivnost NATO-a, vlada je odluku uputila Narodnoj skupštini, umjesto da je ostavi u okviru ministarstva obrane (Fakti). U drugim državama južne i istočne Europe slična američka logistička prisutnost najčešće se vodi kroz postojeće sporazume, bez novoga javnog glasovanja.

Što rade zrakoplovi cisterne i zašto Bezmer

KC-135 dopunjuju gorivom druge zrakoplove tijekom leta, čime lovci, bombarderi i izviđačke platforme mogu letjeti dalje i dulje ostati u zraku bez oslanjanja na bazu blizu područja sukoba (U.S. Air Force). Bezmer rješava konkretan operativni problem: kada su kapaciteti za zrakoplove cisterne u prednjim bazama bliže Bliskom istoku popunjeni ili politički osjetljivi, jugoistočna Bugarska nudi sigurniju potporu iza tih izloženijih položaja (The War Zone).

Prema ugovorima EU-a, odluke o vojnim bazama ostaju pitanje nacionalne suverenosti, pa Bruxelles u tome nema izravnu ulogu. Europska unija često govori o ambiciji da postane geopolitički akter, ali pitanje tko i za što koristi europski teritorij i dalje rješava svaka država zasebno. Zato javnosti u različitim državama dobivaju različitu mogućnost pristanka, a u većini slučajeva ne dobivaju je uopće.

Tri nijanse neprozirnosti države domaćina

Manjak demokratskog nadzora ne izgleda svugdje isto. Bugarska je na prozirnijem kraju tog spektra. Grčka, Italija i Cipar nalaze se dalje, svaka na drukčiji način.

U Grčkoj, Sporazum o uzajamnoj obrambenoj suradnji između SAD-a i Grčke daje američkim snagama širok pristup dogovorenim objektima. Baza Souda Bay na Kreti podupire operacije u Europi, Africi i području odgovornosti američkog Središnjeg zapovjedništva, prema navodima same američke mornarice (U.S. Navy CNIC). Grčki parlament odobrio je okvirni sporazum (U.S.-Greece MDCA), ali prije svake pojedine misije nema zasebnoga glasovanja. Kada je okvir jednom potpisan, pojedinačne operacije prolaze bez novog javnog odobrenja.

U Italiji je taj prostor politički sporan. Parlament nadzire slanje talijanskih snaga u inozemstvo, a odbori obaju domova odobrili su najnovije vladine odluke o međunarodnim misijama (Adnkronos). No savezničko korištenje talijanskog teritorija tretira se drukčije. Kada je Pokret pet zvjezdica zatražio da premijerka Giorgia Meloni objasni talijansku ulogu u onome što je nazvao Trumpovim nezakonitim ratom (Notizie Geopolitiche), ministarstvo obrane odgovorilo je da su aktivnosti pokrivene već odobrenim sporazumima (Il Riformista). U praksi, Rim je zaključio da novo glasovanje nije potrebno.

Cipar je krajnji slučaj. Britanska baza Akrotiri nije ciparski teritorij na kojem su smještene britanske snage, nego suvereni britanski teritorij zadržan dogovorom o ciparskoj neovisnosti 1960. godine. Ciparski parlament nema operativno pravo veta na ono što se događa unutar baze, iako otok snosi političke i sigurnosne posljedice operacija povezanih s Bliskim istokom (AOAV).

Odgovornost koju Bugarska nameće

Obrazac u ovih pet država nije jednak, i upravo je u tome problem. Bugarska pitanje stavlja pred parlament, s vremenskim ograničenjem i jasno navedenom funkcijom. Grčka ga delegira kroz okvirni sporazum. Italija savezničku logistiku smatra već pokrivenom postojećim dogovorima. Cipar o tome uopće ne odlučuje. Svaki model proizvodi drukčitu razinu demokratske vidljivosti nad istom osnovnom činjenicom: europska geografija služi američkom vojnom dosegu na Bliskom istoku.

Bugarsko glasovanje najčišći je oblik tog aranžmana. Ujedno je i najrjeđi. Druge države domaćini trebale bi objasniti kada saveznička logistika prestaje biti rutinska administracija saveza i postaje operacija koja zaslužuje novo parlamentarno odobrenje. Grčki okvir stalnog pristupa, talijansko pozivanje na postojeće sporazume i ciparski model suverenih britanskih baza zaobilaze to pitanje. Njihovi parlamenti i njihove javnosti imaju pravo na odgovor.