Bugarski sud blokirao zapljenu Lukoila

Bugarska je sigurnosni problem u opskrbi energijom pokušala pretvoriti u gotovo vlasničku državnu kontrolu nad tvrtkama povezanima s Lukoilom. Ustavni sud zaustavio je taj pokušaj. Odluka je važna i izvan Sofije jer pokazuje prazninu koju nijedna članica Europske unije ne može sama uredno zatvoriti: sankcije mogu zamrznuti rusku imovinu, ali ne postoji zajednički pravni alat kojim bi vlade mogle ukloniti ruski utjecaj iz ključnih rafinerija. Svaka država zato improvizira, a nacionalni sudovi određuju granice.

Što je sud u Sofiji uklonio

Bugarski režim „posebnog upravitelja” omogućavao je vladi da u tvrtke povezane s Lukoilom postavi državnog upravitelja sa širokim ovlastima, od nadzora nad dionicama i glasačkim pravima do raspolaganja imovinom (24 Chasa). Sud je velik dio tih ovlasti ukinuo. Presudio je da odluke o imenovanju moraju biti podložne sudskom nadzoru te da država ne može prodavati imovinu rafinerije bez uključivanja vlasnika (Blitz).

Pod posebnim upravljanjem ostaje samo Lukoil Neftochim, rafinerija u Burgasu i jedina velika bugarska naftna rafinerija. Tri druge tvrtke povezane s Lukoilom potpuno su izuzete iz tog režima.

Sofija je istodobno pod drugim pritiskom. Bugarski diplomati lobirali su da se osnivač Lukoila Vagit Alekperov izuzme iz novog paketa sankcija EU-a, uz obrazloženje da to traže energetski i prometni interesi zemlje (EFE). Litasco, Lukoilova trgovačka podružnica, zaprijetio je arbitražom zbog bugarskih intervencija, što znači da bi država mogla biti izložena visokom odštetnom zahtjevu. Problem je jasan: Bugarska želi upravljati strateškom imovinom povezanom s Rusijom, ali bez poteza koji bi ugrozili opskrbu gorivom ili otvorili skupe sudske sporove.

Četiri države, četiri improvizirana rješenja

Politički cilj u Europi uglavnom je isti. Pravni instrumenti nisu.

Njemačka je 2022. stavila Rosneft Deutschland pod povjereničko upravljanje kako bi rafinerija PCK Schwedt nastavila raditi. Povjerenik vodi svakodnevno poslovanje, ali vlasništvo ostaje Rosneftovo. Berlin zasad ne planira kupnju ni izvlaštenje (Bundestag). Njemački Temeljni zakon, odnosno ustav, izvlaštenje dopušta samo uz javnu svrhu i punu naknadu (članak 14. GG). Što povjereničko upravljanje dulje traje, to je pred sucima teže braniti njegovu privremenost.

Italija je u rafineriji ISAB Priolo na Siciliji odabrala drukčiji put. Rim ju je hitnom uredbom stavio pod privremenu upravu, a zatim odobrio privatnu prodaju tvrtki G.O.I. Energy (Gazzetta Ufficiale, Reuters). Država nikada nije preuzela vlasništvo. Nadzirala je tržišni izlazak i time smanjila najtežu pravnu izloženost.

Rumunjska može provjeravati moguće kupce i pritiskati kompanije kroz dozvole, osobito oko plinskog bloka Trident u Crnom moru. Prema pisanju Economica.neta, konzorcij arapskih i američkih ulagača obratio se Bukureštu zbog mogućeg preuzimanja Lukoilove imovine (Economica.net). No Rumunjska ne može jednostavno narediti prodaju.

Poljska je tihi dobitnik. Kako se Schwedt udaljava od ruske nafte, poljska logistika preko Gdanjska i naftovoda PERN dobiva na važnosti (DW).

Praznina koju Bruxelles nije popunio

Sankcije EU-a mogu zamrznuti imovinu i zabraniti transakcije, ali ne mogu prenijeti vlasništvo nad rafinerijom (Uredba 269/2014). Uredba o provjeri izravnih stranih ulaganja usklađuje nacionalne provjere stranih kupaca, ali konačnu odluku ostavlja svakoj vladi (Uredba o provjeri izravnih stranih ulaganja). Sud Europske unije potvrdio je i da su mjere sankcija podložne sudskom nadzoru (Rosneft C-72/15). Izvanredna politika ne izbacuje sudove iz lanca odlučivanja.

Europa dijeli geopolitički problem, ali nema zajednički pravni alat za njegovo rješavanje. Njemačka održava povjereničko upravljanje čija se razmjernost svake godine sve teže brani. Italija je posebnim dekretom organizirala uredan izlazak. Bugarska je otišla predaleko pa ju je zaustavio vlastiti sud. Rumunjska čeka kupce koje ne može prisiliti da se pojave. Bez zajedničkog okvira EU-a koji bi jasno razlikovao održavanje opskrbe gorivom od prikrivenog preuzimanja vlasništva, vlade će nastaviti improvizirati, sudovi će postavljati različite granice, a troškovi rascjepkanosti padat će nejednako: na jednu državu kroz tužbe, na drugu kroz rizik za opskrbu, na treću kroz bijeg ulagača. Komisija ne može odlučivati o bugarskom vlasničkom pravu. Može odlučiti hoće li Europa i dalje ovaj problem prepuštati nacionalnoj improvizaciji.