Spor oko proračuna od €2tn

Pregovori o proračunu EU-a zapeli su na jednostavnom pitanju: nova Europa želi više zadaća nego što stari proračunski okvir može podnijeti. Njemačka pravno može zaustaviti sljedeći višegodišnji proračun, ali njezin stvarni problem nije veto, nego koalicija. Berlinu trebaju saveznici koji ne odbijaju samo isti iznos, nego i iste političke ustupke. Ta se skupina već počela osipati.

Pritisak se vidi u brojkama. Sadašnji dugoročni proračun iznosi oko 1,2 bilijuna eura, dok Europski revizorski sud sljedeći prijedlog Komisije opisuje kao paket od gotovo 2 bilijuna eura. Prvi ciparski kompromisni tekst, prema dostupnim izvješćima, smanjuje taj iznos za oko 2 posto. Rez je malen, ali otvara pravo pitanje: hoće li obrana, Ukrajina, konkurentnost i proširenje biti dodani na postojeći proračun ili će istisnuti njegove stare stavke?

Štedljivi blok slabiji je nego što izgleda

Cipar može pisati kompromisne prijedloge. Ne može natjerati vlade da žele isti ishod. Čim se iznosi stave na papir, glavni gradovi prestaju braniti parole i počinju braniti vlastite gubitke.

Tu se sužava njemački manevarski prostor. Veto je učinkovit samo ako drugi mogu stati uz njega. Švedska Berlinu daje potporu oko gornje granice: Jessica Rosencrantz nazvala je predloženih 1,23 posto bruto nacionalnog dohotka EU-a „helt oacceptabelt”, odnosno potpuno neprihvatljivim. No Stockholm istodobno ozbiljno gleda na Ukrajinu i obrambenu suradnju, što pokazuje i nordijsko-baltičko-ukrajinska obrambena deklaracija.

To je praktičan problem za zemlje koje traže manju potrošnju. Mnoge vlade mogu se složiti da proračun treba smanjiti. Znatno je manje onih koje će se složiti koji program treba prvi rezati.

Italija otvara dodatnu pukotinu. Rim uplaćuje u proračun, ali Giorgia Meloni ponovno je pokrenula pitanje rabata, tvrdeći za Euronews Italy da se popusti za druge ne mogu tretirati kao trajno pravo dok Italija plaća bez jednake zaštite. Time se sukob ne svodi samo na uplatiteljice protiv primateljica. Uplatiteljice najprije počinju pregovarati međusobno, prije nego što uopće dođu do zemalja koje više primaju nego što uplaćuju.

Glavna brojka prikriva stvarni pritisak

Stvarno upotrebljiv proračun manji je nego što sugerira ukupni iznos. Portugalski mediji navode da ciparski prijedlog iznosi 1,23 posto bruto nacionalnog dohotka EU-a, odnosno 1,13 posto kada se isključi otplata NextGenerationEU-a. Otplata duga može učiniti gornju granicu izdašnijom na papiru, dok za stvarnu potrošnju ostavlja manje prostora.

Španjolska odbija financirati nove prioritete rezanjem starih. Madridska zajednička izjava o Višegodišnjem financijskom okviru podupire obranu, konkurentnost i stratešku autonomiju, ali ne na štetu kohezije, poljoprivrede ili ribarstva. Poruka je jasna: ako Europa želi geopolitički proračun, treba svježi novac, nove prihode, sporiju otplatu duga ili zajedničko zaduživanje.

Rumunjska polazi od drukčijeg straha. HotNews piše da poljoprivreda i kohezija ostaju na oko 770 milijardi eura unutar paketa od približno 2 bilijuna eura, ali se u tekstu koji kruži ipak pojavljuju rezovi. Bukurešt, prema Agrointelu, traži da potpora poljoprivrednicima ostane odvojena, stabilna i bez obveznog nacionalnog sufinanciranja izravnih plaćanja.

Potpora istočnim članicama zato je najosjetljivija crta u nacrtu. Poljska i Rumunjska žele jači argument za regije izložene ruskom ratu i pritisku proširenja. Južne vlade pitat će dolazi li taj novac iz iste kohezijske omotnice na koju se one oslanjaju. Ako obećanje ostane samo u formulaciji, sada kupuje mir, a poslije stvara novi sukob.

Vanjska potrošnja pokazuje razmjere zaokreta. International Crisis Group navodi da bi nacrt podignuo sredstva za vanjsko djelovanje na 200,3 milijarde eura, što je rast od 75 posto. To odgovara oštrijem sigurnosnom okruženju. Istodobno pogoduje zemljama s obrambenom industrijom, snažnom administracijom i spremnim projektima, jer novi novac mogu povući brže od siromašnijih regija oslonjenih na starije tokove financiranja.

Pravo pitanje glasi tko plaća novu europsku agendu kada svaka vlada ima mogućnost zakočiti, a račun za dug već je ušao u pregovaračku sobu. Sljedeći proračun pokazat će dolazi li geopolitička ambicija kao dodatni teret ili će ga nositi poljoprivrednici, regije i siromašnije članice.