CDU veže potrošnju uz dug

Svaki novi euro državne potrošnje mora smanjiti omjer javnog duga prema BDP-u. Ne samo stabilizirati ga, nego ga spustiti. To je uvjet CDU-a za novu promjenu njemačke dužničke kočnice, ustavnog ograničenja državnog zaduživanja. Friedrich Merz jasno je postavio političku cijenu: za svaku promjenu potrebna je dvotrećinska većina u oba doma parlamenta (FAZ, Reuters). To nije samo njemačko proračunsko pitanje. Njemačka je najveće gospodarstvo eurozone, pa se svaka njezina odluka o tome koliko se država smije zadužiti prelijeva preko cijele Europe.

Kako omjer funkcionira i kome ide u korist

Njemačka dužnička kočnica, Schuldenbremse, ograničava savezni strukturni manjak, odnosno proračunski manjak očišćen od učinaka gospodarskih uspona i padova, na 0,35 % BDP-a (German Basic Law, Bundesbank). CDU želi zadržati to ograničenje sve dok je javni dug iznad 60 % BDP-a. Obrambeni izdaci, koji se sada tretiraju kao iznimka, do ranih 2030-ih vratili bi se u redovni proračun (t-online).

Omjer duga, dakle ukupni javni dug podijeljen s BDP-om, može padati i kada se država u eurima zadužuje više, ako gospodarstvo raste brže od duga. Zato CDU-ov test ne blokira automatski svaku novu potrošnju. Ali svaku odluku provlači kroz isto pitanje: spušta li taj trošak omjer duga?

Njemačka taj prag može prijeći. Zadužuje se jeftino, njezino je gospodarstvo dovoljno veliko da umjereni novi dug može apsorbirati rast, a za obranu i infrastrukturu već je otvorila velike nacionalne iznimke. BNP Paribas procijenio je da bi njemački investicijski zamah iz 2025. mogao dodati oko 0,7 postotnih bodova rastu u 2026. (BNP Paribas).

Italija ne može. Prema LeaseNewsu, njezin omjer duga procjenjuje se na 138,5 % BDP-a do 2026., uz manjak iznad 3 %, zbog čega ostaje pod fiskalnim nadzorom Europske unije. Glavni talijanski instrument ulaganja jest plan oporavka vrijedan 194,4 mlrd. eura, PNRR, pri čemu više od 63 posto čine zajmovi, a ne bespovratna sredstva (Business.it). Njemačka ulaže vlastitom bilanc om. Italija posuđuje od Europe i vraća.

Gdje to pritišće europska ulaganja

Njemačka fiskalna stega ostatak Europe pogađa kroz dva kanala. Prvi je izravan: Njemačka je u središtu europskih opskrbnih lanaca. Kad odgađa javna ulaganja, dobavljači diljem EU-a gube narudžbe (European Commission).

Drugi je važniji jer određuje tko uopće smije posuđivati za europske projekte. Ako Berlin ograničenje duga kod kuće tretira kao ustavno načelo, teško je očekivati da će poduprijeti veliko zajedničko zaduživanje Europske unije. Prijedlog dugoročnog proračuna Komisije za razdoblje 2028.–2034. traži jednoglasnu suglasnost, što Njemačkoj daje stvarni veto nad tim pitanjem (European Commission). Francuski analitičari iz Ifri-ja tu proturječnost formuliraju izravno: Njemačka otvara nacionalni fiskalni prostor za njemačke prioritete, ali se opire sličnoj razini ambicije na razini EU-a (Ifri).

Draghijevo izvješće o konkurentnosti procjenjuje da Europi treba oko 800 mlrd. eura dodatnih ulaganja godišnje (Draghi report). Takav se iznos ne može dosegnuti rubnim proračunskim uštedama. Zajedničko zaduživanje EU-a, ono koje bi zemljama poput Italije omogućilo ulaganja bez dodatnog opterećivanja vlastitog duga, pomoglo bi zatvoriti taj jaz. Njemački sadašnji odgovor glasi: ne ako to podiže omjer duga.

Riječ koja nosi cijelu raspravu

CDU-ova formula nije ekonomski besmislena. Međunarodni monetarni fond upozorava da su fiskalne rezerve važne u razdoblju rasta troškova kamata i mogućih novih šokova (IMF). Istraživanje IMK-a pokazalo je da javna ulaganja financirana zaduživanjem s vremenom mogu smanjiti omjer duga, ako dovoljno podignu gospodarsku proizvodnju (Finanznachrichten/IMK).

Sve ovisi o jednoj riječi: ulaganje. Njemački test pita smanjuje li potrošnja omjer duga. Odgovor ovisi o tome podiže li ta potrošnja budući BDP. Nitko u Berlinu, Parizu ili Rimu nije ponudio obračun po projektima koji bi pokazao koji se euro doista računa kao ulaganje, a koji je redovni trošak preimenovan u investiciju. Njemački test omjera duga ekonomski je obranjiv samo ako Berlin isti kriterij primijeni na vlastite iznimke kao i na potrošnju na razini EU-a. Zasad to nije učinio.