Spor oko kontrole srušio francusko-njemački lovac

FCAS/SCAF je propao jer Francuska i Njemačka zajedničku obrambenu ambiciju nisu uspjele pretvoriti u zajedničku kontrolu. Projekt je bio važniji od jednog borbenog zrakoplova: pokazao je da Europa može povećavati obrambenu potrošnju, a ipak ne izgraditi zajedničku industrijsku snagu ako države i tvrtke ne žele dijeliti odluke o tome tko oružje projektira, nadograđuje i izvozi.

Raskol je bio ugrađen u dogovor

Politički dogovor na papiru je izgledao jednostavno: Francuska će voditi razvoj budućeg borbenog zrakoplova, a Njemačka MGCS, planirani tenk nove generacije koji bi trebao zamijeniti obitelji Leoparda i Leclerca (tportal). Španjolska je u FCAS ušla kao punopravni partner, pri čemu je Indra dobila važne poslove na senzorima i simulacijama, dok je Airbus bio zadužen za besposadne potporne letjelice i sustave za podatke s bojišta (The Aviationist).

Dogovor se slomio ondje gdje politika prelazi u inženjerstvo. Dassault i Airbus nisu se mogli usuglasiti oko vodstva, podjele poslova i prava na tehnologiju (Le Monde, Euronews). To nisu tehnički detalji, nego pitanja koja određuju tko nadzire konstrukciju sustava, tko ga poslije može modernizirati, tko potvrđuje izmjene i tko ga smije prodavati izvan Europe.

Komercijalni sukob bio je jednako tvrd kao i nacionalni. Dassault i Airbus su suparnici na izvoznom tržištu, pa bi dijeljenje zaštićenog inženjerskog znanja značilo prepuštanje buduće pregovaračke snage konkurentu. Francuska je nastojala zaštititi model koji počiva na samostalnom projektiranju borbenih zrakoplova, slobodi izvoza, nosačima zrakoplova i nuklearnim zadaćama. Njemačka, koja sada više troši i ima veću industrijsku težinu, više nije bila spremna prihvatiti sporednu ulogu u sustavu koji bi desetljećima oblikovao europsko tržište najnaprednijih borbenih zrakoplova (Le Grand Continent).

To je srž razvoda: Francuska ima doktrinu i projektantsku nadležnost, Njemačka novac i druge mogućnosti. Ni jedan od tih aduta ne pretvara se lako u zajednički zrakoplov. Ni Dassault nije nužno izišao kao čisti pobjednik, jer bi Francuska sama mogla teško financirati borbeni zrakoplov budućnosti (Le Monde).

Račun se širi izvan Pariza i Berlina

Prvi udarac prima Španjolska. Madrid je u FCAS ušao kako bi izgradio stvarne industrijske sposobnosti, a ne kako bi sa strane promatrao francusko-njemački sukob. Španjolski mediji pišu da su ugroženi, a ne već izgubljeni, ugovori vrijedni 540 mil. eura za Indru i 160 mil. eura za konzorcij Indre i Airbusa (Cinco Días, The Objective). Ministrica obrane Margarita Robles ishod je nazvala neuspjehom i ocijenila da su industrijski interesi prevladali nad samim projektom (EFE via Infobae).

Italija dobiva prostor, ali ne i sigurnost. GCAP, program borbenog zrakoplova koji zajedno razvijaju Italija, Ujedinjena Kraljevina i Japan, sada izgleda kao snažnija europski povezana alternativa. Leonardo je poručio da bi Njemačka bila vrijedan partner, no ulazak Berlina mogao bi otvoriti iste rasprave o podjeli poslova i rokovima unutar programa koji je već postavljen oko Rima, Londona i Tokija (Reuters via MarketScreener, Defense News).

Njemačka gleda i prema sjeveru. Airbus je istraživao prve razgovore sa Saabom, no Švedska je svaku moguću suradnju tretirala kao političku odluku, a ne kao dogovoreni izlaz iz ruševina FCAS-a (StreetInsider). To je važno jer europski problem nije manjak mogućih partnera. Problem je rizik da se novac, inženjeri i dobavni lanci rasprše prije nego što novi zajednički projekt uopće dobije oblik.

Države bliže Rusiji neuspjeh će mjeriti vremenom, a ne simbolikom. Poljski mediji istaknuli su da se FCAS, nakon godina sporova oko patenata i vodstva, već pomaknuo prema 2040-im godinama (Defence24). Ako europski projekti stižu prekasno, vlade će kupovati dostupne sustave iz Sjedinjenih Država, Južne Koreje ili drugih zemalja, čime se za desetljeća zaključavaju obuka, održavanje i izbor streljiva.

Tenk sada nosi isti test

MGCS preuzima isto pitanje na kopnu. Čelnik Rheinmetalla Armin Papperger upozorio je da bi francuski proračunski rezovi mogli ugroziti tenkovski projekt, iako dostupni francuski izvori ne potvrđuju neovisno tu konkretnu tvrdnju (Stern).

Čvršći dokazi upućuju na isti problem kontrole. MGCS je skliznuo prema 2040-im godinama, a osnovne konstrukcijske odluke, uključujući kalibar topa, još nisu riješene (Shephard, FAZ). Tenkovski program ne može postati novi europski strateški stup dok se partneri još spore oko toga tko određuje projekt, tko posjeduje tehnologiju i tko snosi trošak.

Europa govori da želi veću obrambenu autonomiju. FCAS pokazuje cijenu te ambicije: netko mora podijeliti kontrolu prije nego što zajedničko oružje postane više od priopćenja.