Hrvatska traži zatvaranje policijskih rupa

U Antwerpenu su kriminalne skupine godinama krale kontejnere kokaina tako što bi se dokopale PIN koda. Lučki radnik, korumpirani kontakt u logističkom lancu, šesteroznamenkasti broj — i kokain bi iz jedne od najprometnijih europskih luka izašao kao dio zakonite pošiljke. Belgijska carina i luka Antwerpen-Bruges na kraju su taj sustav zamijenile sigurnijim digitalnim postupkom preuzimanja kontejnera. No pravi problem nikada nije bila samo sigurnost jedne luke. Carina, policija, lučki operateri i Europol imali su različite dijelove iste slike, a pravni okvir nije im davao dovoljno brz način da ih povežu.

Hrvatski ministar unutarnjih poslova Davor Božinović sada pritišće europske partnere da zatvore upravo tu praktičnu prazninu. Pozvao je države članice da u Europolove i schengenske sustave unose više podataka te da u potpunosti koriste granične tehnologije poput Sustava ulaska/izlaska, koji bilježi prelazak vanjskih granica za putnike izvan EU-a, i ETIAS-a, sustava prethodne sigurnosne provjere za posjetitelje kojima nije potrebna viza (Avaz). Ne predlaže novu europsku policijsku bazu podataka. Traži da se postojeće baze koriste potpunije i odlučnije. Zasad, međutim, uz taj politički pritisak nije objavljen zakonodavni prijedlog.

Što pokazuje Antwerpen

Belgijski primjer pokazuje kako sigurnosna rupa izgleda u praksi. Europol je upozorio da kriminalne mreže u velike europske morske luke prodiru preko korumpiranih radnika i logističkih posrednika, ciljajući ljude i pristupne točke, a ne nužno sam teret. Prema dostupnim informacijama, belgijske su vlasti prošle godine zaplijenile 55 tona kokaina, dok dužnosnici priznaju da veće količine prolaze neotkrivene (Brussels Times). Belgijska carina tvrdi da su zapljene u Antwerpenu u prvoj polovici 2026. pale za gotovo 70 posto, ali ta brojka mjeri ono što je pronađeno, ne ono što je prošlo (21News).

Europski savez luka, pokrenut u siječnju 2024. kao javno-privatno partnerstvo država članica, lučkih operatera i agencija EU-a, glavni je odgovor Europske komisije na taj problem (Europska komisija, Vijeće EU-a). Logika je jednostavna: ako strože kontrole u Antwerpenu preusmjere krijumčare u Rotterdam ili Pirej, nacionalna rješenja samo sele problem, umjesto da ga smanjuju. Švicarska se savezu pridružila iz istog razloga — logistika droge ne staje na granicama Europske unije (Tio.ch).

Sustavi postoje. Ključeve drže nacionalne vlade.

Europa već ima policijske i granične baze podataka koje mogu odraditi velik dio onoga što Božinović traži. Schengenski informacijski sustav, poznat kao SIS, mreža je upozorenja u stvarnom vremenu za tražene osobe i predmete. Prüm II nacionalnim policijama omogućuje automatizirane pretrage DNK profila, otisaka prstiju i fotografija lica u bazama drugih država članica, pri čemu se dodatni podaci otkrivaju tek nakon podudaranja (Uredba Prüm II). Europol analizira i koordinira, ali ne može zapovijedati nacionalnim policijskim snagama (Uredba o Europolu).

Ti sustavi tehnički već mogu komunicirati, ali svaki od njih ima pravno određena pravila o tome tko smije koristiti podatke i u koju svrhu. Granična baza podataka ne može se jednostavno pretvoriti u opći policijski alat za masovni nadzor (Uredba o interoperabilnosti).

Usko grlo zato nije tehnologija koja nedostaje. Nacionalne policije, carine i granične službe odlučuju što će u te sustave unijeti, koliko brzo i koliko potpuno. Stvarna meta Božinovićeva pritiska razmak je između onoga što europski sustavi mogu učiniti i onoga čime ih vlade doista hrane.

Njemačka pokazuje gdje zapinje poziv na „više dijeljenja”

Njemački slučaj pokazuje zašto je zatvaranje te praznine teže nego što zvuči. Berlin gura reformu savezne policije koja bi uvela prepoznavanje lica u stvarnom vremenu, uz potporu umjetne inteligencije, na željezničkim kolodvorima, u zračnim lukama i u graničnim zonama (DW). Njemačke organizacije za digitalna prava povezuju te prijedloge s ranijim ustavnim sporovima u kojima su sudovi široke policijske ovlasti spajanja podataka ocijenili nerazmjernima (Digitalrechte). I sam europski Akt o umjetnoj inteligenciji dopušta biometrijsku identifikaciju u stvarnom vremenu na javnim prostorima samo u uskim iznimkama za potrebe kaznenog progona (Akt o umjetnoj inteligenciji), pa šira nacionalna primjena lako može završiti pred sudovima (T-Online).

Njemačka rezerva nije usmjerena protiv Europola ili SIS-a kao takvih. Ona se odnosi na nacionalne policijske datoteke i nadzorne alate koji pune europske sustave. Kada vlade kod kuće šire biometrijsko uparivanje i analizu podataka umjetnom inteligencijom, a zatim rezultate povezuju s kanalima prekogranične suradnje, pritisak se premješta na pravne zaštite koje policijsku moć čine odgovornom.

U cijeloj raspravi gotovo se ne čuje glas ljudi čiji podaci pokreću te sustave. Lučki radnici koji prolaze sigurnosne provjere, putnici čiji se ulasci i izlasci bilježe, osumnjičenici označeni automatiziranim podudaranjem — u arhitekturi sustava pojavljuju se kao unos podataka, ne kao sudionici rasprave o pravilima.

Božinović je u pravu kada kaže da kriminalne mreže prelaze granice brže nego što policije razmjenjuju obavještajne podatke. Belgijsko iskustvo s lukama pokazuje cijenu rascjepkanosti. No njemačka ustavna rasprava pokazuje jednako važnu stvar: europski problem više nije samo koliko policijskih podataka prelazi granice. Ključno je tko nadzire zaštitne mehanizme kada se ti podaci počnu kretati brže.