Cipar blokira turski trgovinski iskorak

Turski ministar vanjskih poslova Hakan Fidan optužuje Cipar da sam blokira modernizaciju carinske unije između Europske unije i Turske, trgovinskog okvira kroz koji godišnje prolazi više od 210 mlrd. eura robe (Europska komisija). No Cipar u ovom sporu ne mora dokazati da je ekonomski argument na njegovoj strani. Dovoljno je da uskrati suglasnost, jer prema pravilima EU-a svaka država članica ima riječ prije nego što Unija otvori trgovinske pregovore. A Nikozija ima razlog za odbijanje: Turska je i dalje ne priznaje kao državu.

Fidanova optužba stigla je nekoliko dana prije sastanka europskih povjerenika s turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoğanom 1. srpnja, na kojem se, među ostalim, razgovaralo o širem pristupu Turske europskom tržištu (Euronews). Ankara Cipar prikazuje kao remetilački čimbenik. Cipar, pak, Tursku vidi kao državu koja traži dublje gospodarske veze s Unijom, ali odbija priznati legitimnost jedne njezine članice.

Trgovinski sporazum iz 1996. koji je ostao nedovršen

Carinska unija između EU-a i Turske, na snazi od 1996., uklonila je carine na većinu industrijske robe. Turska pritom preuzima velik dio europskih pravila za robu, ali nema glas u njihovu donošenju. Usluge, poljoprivreda i javna nabava uglavnom su ostale izvan tog aranžmana (Europska komisija, Svjetska banka).

Europska komisija još je u prosincu 2016. predložila razgovore o modernizaciji, uz ocjenu da je postojeći model „dosegnuo svoje granice” (Europska komisija). Svjetska banka došla je do sličnog zaključka: carinska unija pomogla je uključiti turske tvornice u europske opskrbne lance, ali je stvorila skupe praznine u upravljanju standardima i rješavanju sporova (Svjetska banka). Glavno tursko poslovno udruženje DEİK nazvalo je modernizaciju „nezaobilaznom” na poslovnom sastanku EU-a i Turske u Bruxellesu u lipnju 2026. (DEİK).

Gospodarski je argument, dakle, razrađen već gotovo desetljeće. Zapreka je politička.

Kako Cipar drži vrata

Prema pravilima iz Ugovora o funkcioniranju Europske unije, konkretno članku 218., Europska komisija ne može sama otvoriti trgovinske pregovore. Za to joj treba mandat Vijeća, odnosno država članica (EUR-Lex). Cipar ne mora brojčano nadglasati Njemačku ili Francusku. Dovoljno je da onemogući politički konsenzus.

Razlozi koje navodi nisu apstraktni. Turska nikada nije u cijelosti primijenila Ankarski protokol, koji je obvezuje da pravila carinske unije proširi na sve članice EU-a, uključujući Cipar. Vijeće EU-a u zaključcima iz prosinca 2016. tražilo je „punu i nediskriminirajuću provedbu” tog protokola (Vijeće EU-a). Do lipnja 2018. Europsko vijeće zaključilo je da se Turska „sve više udaljava” od EU-a i zamrznulo sav rad na modernizaciji (Vijeće EU-a). U travnju 2024. europski čelnici ostavili su tek usko otvorena vrata, ali samo uz poboljšanje turskog ponašanja, opisujući svaki budući angažman kao „postupan” i „povratan” (Europsko vijeće).

Spor je prošloga tjedna postao vrlo konkretan. Turska je isključila Cipar iz pripremnih sastanaka za COP31, klimatski summit Ujedinjenih naroda kojem će biti domaćin. Europska komisija upozorila je da je „ovo Unija od 27 članica, točka” (Reuters). Ankara je, drugim riječima, od EU-a tražila trgovinsku nadogradnju dok jednoj članici EU-a nije dopuštala mjesto za međunarodnim stolom.

Njemačka najviše plaća zastoj

Troškovi odgode nisu jednako raspoređeni. Njemačka čini velik dio trgovine između EU-a i Turske, a njemačke su tvrtke duboko uključene u tursku energetsku infrastrukturu i industrijske opskrbne lance (njemačko Ministarstvo vanjskih poslova). Za njemačkog industrijskog dobavljača zastarjeli okvir znači vrlo praktične probleme: turska javna nabava ostaje teško dostupna, potvrde i certifikati kasne, a usluge poput inženjerstva ili savjetovanja ne mogu se slobodno pružati preko granice.

Ipak, ni Berlin taj dosje ne tretira kao čisto trgovačko pitanje. Njemačko Ministarstvo vanjskih poslova i dalje odnose s Turskom veže uz vladavinu prava i demokratske standarde. Njemački materijali za građansko obrazovanje navode Ankarski protokol i ciparsko pitanje kao ključne neriješene prepreke (bpb).

Cipar, s druge strane, iz blokade izvlači korist upravo zato što je carinska unija jedan od rijetkih dosjea u kojima članstvo u EU-u pretvara spor oko priznanja u stvarnu pregovaračku moć. Kad bi modernizacija krenula bez ikakvog turskog ustupka prema Cipru, Nikozija bi izgubila najjaču polugu, a Ankara bi dobila veliku gospodarsku korist. Obrnuta je strana iste logike jednako jasna: svaka godina zamrznutog mandata znači da tvrtke s obje strane plaćaju cijenu zastarjelog sustava.

Mandat je blokiran, razgovor nije

Sastanak s Erdoğanom 1. srpnja obuhvatio je carinsku uniju, migracije i zaobilaženje sankcija (Euronews), što pokazuje da dosje nije politički mrtav. No razgovor nije isto što i pregovarački mandat. Gospodarski razlozi za modernizaciju poznati su godinama. Mandat je blokiran jer EU ne može potpuno odvojiti pristup tržištu od priznanja jedne svoje članice. Dok god Turska carinsku uniju tretira kao gospodarsko pravo koje nema veze s Ciprom, a Cipar kao polugu neodvojivu od priznanja, nijedna strana nema snažan razlog povući prvi potez.