Cipru 63% troškova kabela

Skupina američkih zastupnika iz obje stranke zatražila je od državnog tajnika Marca Rubija i čelnika DFC-a Bena Blacka da među prioritete stave Great Sea Interconnector, planirani podmorski elektroenergetski kabel koji bi povezao Grčku, Cipar i Izrael (Schneider House, Protothema). Washington je projektu dao politički zamah, ali ne i novac, jamstvo za zajam ili građevinsku dozvolu. Od danas do trenutka kada struja doista poteče kabelom ključno je pitanje tko plaća, a na njega još nema jasnog odgovora.

Projekt već ima dovoljno političkih pokrovitelja. Bruxelles ga je označio kao prioritetni prekogranični projekt i odobrio oko 657 milijuna eura bespovratnih sredstava (CINEA, EUR-Lex). Francuski ulagač u infrastrukturu Meridiam 5. kolovoza potpisao je preuzimanje većinskog udjela od 66 posto (Greek Prime Minister). Grčki operator prijenosnog sustava ADMIE, koji zadržava 34 posto i tehničko vodstvo, 13. kolovoza regulatorima je podnio zahtjev za ulaganje u dionicu Cipar-Izrael (ADMIE). Kako smo pisali prošloga tjedna, time je počeo teći rok za odobrenja bez kojih nema konačne odluke o ulaganju. Projektu, dakle, ne nedostaje podrška. Nedostaje mu odgovor na pitanje koliko će platiti potrošači električne energije.

Zašto kabel ekonomski ima smisla

Cipar je jedna od posljednjih članica Europske unije bez fizičke veze s elektroenergetskom mrežom bilo koje susjedne države. Takva izolacija znači da otok svaki kvar i svaki skok potražnje mora rješavati sam, uz skupe pričuvne kapacitete i ograničen prostor za prihvat solarne i vjetroenergije. Kabel bi Cipar najprije povezao s Grčkom, a potom s Izraelom. Planirani kapacitet iznosi 1.000 MW, na trasi dugoj oko 1.200 kilometara (ADMIE, OT).

Za Cipar bi to značilo mogućnost uvoza jeftinije struje kada domaća proizvodnja nije dovoljna, ali i izvoz viškova iz obnovljivih izvora. Vrijednost takve veze postaje osobito važna nakon 2029., kada bi otok mogao izgubiti znatan dio svojih konvencionalnih proizvodnih kapaciteta (Cyprus Mail).

Ekonomska logika postoji. Problem je sve ono što stoji između te logike i izvedbe.

Račun dolazi prije struje

Najosjetljiviji spor vodi se oko povrata troškova: tko plaća gradnju kabela i koliki dio računa završava na potrošačima električne energije. Troškovi dionice Grčka-Cipar dijele se tako da Cipar snosi 63 posto, a Grčka 37 posto. Time najveći dio reguliranog tereta pada na ciparske potrošače.

Ciparski energetski regulator CERA tome se opire. Od 251 milijun eura koliko ADMIE tvrdi da je već potrošio, CERA je priznala samo 32 posto kao iznos koji se može vratiti kroz mrežne naknade (Protothema, Politis). Drugim riječima, regulator zasad ne dopušta ADMIE-ju da većinu prijavljenih troškova prebaci u račune. Nikozija poručuje da, prije nego što kabel proradi, neće plaćati više od 125 milijuna eura predviđenih međudržavnim dogovorom (Capital.gr).

Privatnim ulagačima, prema dostupnim informacijama, obećan je dopušteni prinos od 8,3 posto uz dodatnu premiju od 3,7 posto, i to zaključano na 17 godina (Kathimerini, Les Echos). Ti se prinosi u konačnici financiraju iz istih mrežnih naknada koje plaćaju korisnici. Niži računi zato nisu zajamčeni. Ovisit će o tome hoće li regulatori odobriti takav povrat troškova koji još ostavlja dovoljno prostora da korist od uvoza jeftinije struje dođe do kućanstava.

Ni financijska konstrukcija nije zaključena. Ciparski ministar energetike Michael Damianos nazvao je ulazak Meridiama znakom povjerenja, ali je rekao da će se o mogućem državnom vlasničkom sudjelovanju odlučivati tek nakon dubinske analize Europske investicijske banke (Marine Cyprus, Sigmalive). Nekoliko dana nakon potpisivanja Meridiamova ulaska u projekt, nisu objavljeni ni cijena preuzimanja, ni visina vlasničkog ulaganja, ni pravila za pokrivanje mogućeg probijanja troškova.

Ciparske oporbene stranke AKEL i DISY zatražile su objavu podataka prije nego što Cipar preuzme nove obveze (PafosNet, Philenews). Sporazum usto još nije formalno prijavljen Europskoj komisiji radi provjere koncentracije, potvrdio je glasnogovornik Komisije za CNA (CNA).

Spremnost gradnje zaseban je rizik. Nexans ima ugovor za kabel koji se, prema izvješćima, procjenjuje na oko 1,43 milijarde eura uvećano za PDV; već je plaćeno 251,4 milijuna eura, a do kraja 2024. proizvedeno je 160 kilometara kabela, ali puni nalog za nastavak radova još nije izdan (Capital.gr). Istraživanja morskog dna tek se trebaju nastaviti; izvješća o pomorskoj obavijesti kojom bi se dopustili ti radovi nisu potvrđena (Cyprus Mail).

Europski revizorski sud upozorio je da se prekogranični elektroenergetski projekti često suočavaju s kašnjenjima (European Court of Auditors). U ovom slučaju rizik je vrlo konkretan: potrošači bi mogli početi plaćati mrežne naknade za gradnju prije nego što kabel donese jeftiniju ili sigurniju opskrbu.

Pismo američkih kongresnika spominje DFC, američku razvojnu financijsku agenciju, ali nema objavljene odluke uprave DFC-a, okvirnih uvjeta financiranja ni postupka dubinske analize (Schneider House). Politička podrška je stvarna. Novac zasad nije.

Tko dobiva, tko gubi

Ako kabel bude radio kako je zamišljeno, ciparski potrošači dobit će sigurniju opskrbu i mogućnost uvoza električne energije. Grčka postaje europski most za tokove energije iz istočnog Sredozemlja. Meridiam i njegovi ulagači dobivaju reguliranu infrastrukturnu imovinu s prinosima zajamčenima gotovo dva desetljeća.

Koalicija okupljena oko GSI-ja sada je šira nego ikad: Atena, Nikozija, Bruxelles, Pariz, Washington, ADMIE, Meridiam i Nexans. Nedostaje akter koji će odlučiti hoće li projekt postati infrastruktura ili dugotrajan spor oko troškova: regulatori koji moraju odobriti koliko će potrošači plaćati.