Cipar otvara porezne podatke tvrtki

Ciparski parlament jednoglasno je odobrio zakon kojim se poreznoj upravi omogućuje automatska razmjena podataka o porezu na dobit sa svim drugim državama članicama EU-a (Stockwatch). Time Cipar prenosi DAC9, europsku direktivu koja uspostavlja tehnički sustav razmjene informacija vezan uz globalni minimalni porez na dobit. Sama po sebi, riječ je o pravilima izvješćivanja. U širem kontekstu, međutim, to je dio zaokreta u kojem za najveće europske korporativne skupine više nije presudna samo službena porezna stopa. Sve važnije postaje pitanje koliko su poreza doista platile i tko to može provjeriti.

Tri koraka od globalnog pravila do nacionalne porezne uprave

Lanac ima tri karike. Prvo je OECD oblikovao drugi stup, okvir prema kojem korporativne skupine s godišnjim prihodima od najmanje 750 mil. eura moraju u svakoj zemlji u kojoj posluju dosegnuti minimalnu efektivnu poreznu stopu od 15 posto (OECD). „Efektivna” je ovdje ključna riječ: ne gleda se samo stopa zapisana u zakonu, nego stvarno plaćeni porez nakon odbitaka, poreznih olakšica i izuzeća.

Europska unija zatim je taj OECD-ov okvir učinila obvezujućim Direktivom o minimalnom porezu, koju moraju primjenjivati sve države članice (EUR-Lex). Ako efektivna stopa neke skupine u jednoj zemlji padne ispod 15 posto, razliku pokriva dopunski porez. Država s niskim oporezivanjem prva ima pravo sama naplatiti taj iznos; ako to ne učini, porez može naplatiti država u kojoj je sjedište matičnog društva (OECD).

Treća karika je DAC9, direktiva koju je Cipar upravo prenio u nacionalno pravo. Ona stvara podatkovni kanal. Multinacionalna skupina predaje jednu standardiziranu prijavu s prikazom svoje strukture, dobiti i poreznih izračuna za svaku jurisdikciju. Jedna porezna uprava zaprima prijavu i relevantne dijelove prosljeđuje drugim državama članicama (EUR-Lex, Vijeće EU-a). Bez tog sloja svaka država vidi samo vlastiti dio slike. S njim porezne uprave mogu provjeriti poštuje li skupina doista donju granicu od 15 posto u cijeloj Uniji.

Irska pokazuje kako se stari model prilagođava

Irska je najjasniji primjer praktičnih posljedica. Dublin nije ukinuo stopu poreza na dobit od 12,5 posto, ali za društva obuhvaćena drugim stupom sada primjenjuje minimalnu efektivnu stopu od 15 posto, a razliku naplaćuje vlastitim domaćim dopunskim porezom (Irish Statute Book). Računica je jednostavna: ako će netko naplatiti razliku između 12,5 i 15 posto, Irskoj je u interesu da to bude ona, a ne primjerice Njemačka.

Prvi irski rok za uplatu poreza prema pravilima drugog stupa istekao je 30. lipnja 2026. Prihodi od poreza na dobit u prvih šest mjeseci iznosili su približno 13,7 mlrd. eura, što je 4,7 posto više nego godinu ranije (Irish Times, Deloitte). Javno dostupni podaci još ne izdvajaju koliko se od toga odnosi na dopunski porez. Sustav je, međutim, počeo raditi.

Mađarska pokazuje drugu stranu iste promjene. Njezina službena stopa od 9 posto i dalje je najniža u EU-u (Vijeće EU-a). Za mala domaća društva ona se i dalje primjenjuje. Za velike multinacionalne skupine obuhvaćene drugim stupom, međutim, brojka od 9 posto više sama po sebi ne jamči prednost, jer mehanizam dopunskog poreza ionako popunjava razliku do 15 posto (PwC). Mađarski porezni komentari reformu uglavnom opisuju kao dodatno administrativno opterećenje: rokove, izračune i razmjenu podataka (Adóvilág).

Nizozemska je izložena drukčijem riziku. Nizozemske korporativne strukture dugo su se koristile za usmjeravanje naknada za autorska prava i kamata kroz društva s malo stvarne gospodarske aktivnosti, čime se oporeziva dobit premještala iz zemalja s višim porezima. Drugi stup smanjuje poreznu korist takvih aranžmana, a DAC9 ih čini vidljivijima poreznim upravama drugih država (Rijksoverheid). Takva posrednička društva neće nestati preko noći, ali poticaj za osnivanje novih slabi.

Tko dobiva, tko plaća

Državne riznice dobivaju dvije stvari: uvid u način na koji multinacionalne skupine uređuju svoje porezne obveze i, ondje gdje uvedu domaći dopunski porez, pravo naplate prihoda koji bi inače mogao otići drugoj jurisdikciji. Velike multinacionalne kompanije gube dio koristi od zemalja s niskim poreznim stopama, jer stopa od 12,5 ili 9 posto više ne zatvara pitanje stvarnog poreznog tereta. Porezni savjetnici i društva za usklađivanje s propisima dobivaju novi posao: izračuni efektivne stope i standardizirane prijave postaju dodatna usluga povrh redovitog poreza na dobit (Alvarez & Marsal). Mala i srednja poduzeća ispod praga od 750 mil. eura uglavnom ostaju izvan dosega pravila (OECD).

Vijeće EU-a DAC9 predstavlja kao pojednostavnjenje: jedna prijava umjesto više ponovljenih prijava (Vijeće EU-a). Hoće li ga kompanije tako doživjeti, ovisit će o tome zamjenjuje li središnja prijava lokalne obveze ili se samo dodaje iznad njih. Nominalno porezno natjecanje među državama članicama EU-a nije nestalo. Za kompanije dovoljno velike da uđu u drugi stup, međutim, natjecanje se seli na drugo polje: koja država može voditi sustav usklađivanja bez toga da pritom uguši poslovanje koje želi privući.