Danski suverenitet ostaje, američki pristup se širi

Danska zadržava suverenitet nad Grenlandom prema sporazumu potpisanom u New Yorku 22. rujna (ured danskog premijera). Ako ga odobre danski i grenlandski parlament, Sjedinjene Države dobit će trajna prava na širenje vojne prisutnosti na otoku. Dobit će i formalnu ulogu u budućim sigurnosnim odlukama o Grenlandu (Bijela kuća).

Suverenitet na papiru, pristup u zamjenu

Donald Trump potpisao je sporazum s danskom premijerkom Mette Frederiksen i grenlandskim premijerom Jensom-Frederikom Nielsenom. Njime se mijenja obrambeni sporazum iz 1951., kojim je Washington prvi put dobio uporište na Arktiku (US Statutes at Large).

Novi tekst priznaje danski suverenitet, teritorijalnu cjelovitost i pravo Grenlanđana na samoodređenje, što je bila crvena crta koju su postavili čelnici Danske i Grenlanda (Dansko ministarstvo vanjskih poslova). Trump ipak tvrdi da sporazum Americi daje „trajnu kontrolu” nad sigurnošću otoka (Deutsche Welle).

Cijena je američki pristup. Sporazum omogućuje Sjedinjenim Državama modernizaciju i širenje svemirske baze Pituffik te obvezuje tri vlade na uspostavu novih obrambenih područja kod Narsarsuaq i Mestersviga. Američki brodovi, zrakoplovi i snage mogli bi se između tih lokacija kretati kopnom, morem i zrakom, uključujući i kroz grenlandske vode (Bijela kuća).

Objavljeni tekst nema rok trajanja, a za njegove su izmjene potrebne suglasnosti svih stranaka (Dansko ministarstvo vanjskih poslova). Ta pravila uređuju izmjene sporazuma. Mogu li Danska ili Grenland kasnije istupiti iz njega zasebno je pitanje koje će parlamenti tek morati razmotriti.

Tko može blokirati novu lokaciju

Sporazum iz 1951. bio je dogovor Washingtona i Kopenhagena. Sada Nuuk potpisuje sporazum „zajedno s” Danskom, a svaki novi američki prijedlog za vojnu lokaciju razmatrat će trostrano povjerenstvo. Ako se povjerenstvo ne usuglasi u roku od 90 dana, prijedlog se prosljeđuje državnim tajnicima, a zatim ministrima; ništa se ne odobrava automatski (Bijela kuća).

U praksi, za novu lokaciju potrebna je suglasnost sve tri vlade, što Grenlandu daje mogućnost da je odbije. Taj utjecaj završava na granici već odobrenog obrambenog područja. Unutar takve zone okvir iz 1951. Washingtonu već daje široku slobodu za gradnju, razmještanje snaga i izvođenje operacija (US Statutes at Large).

Najdalekosežnija odredba odnosi se na neovisnost. Ako se Grenland odvoji od Danske, tekst predviđa da ostane u NATO-u ili mu pristupi te preuzme prava i obveze iz sporazuma (Dansko ministarstvo vanjskih poslova, TV5Monde). Time se današnje savezništvo pokušava prenijeti u buduću državu. Neovisni Grenland i dalje bi mogao zatražiti nove pregovore, a sam tekst sporazuma ne može riješiti pitanje bi li ga takva država pravno obvezivala.

Mogućnosti, a ne raspoređivanje snaga

Opisivanje tih lokacija kao „dviju novih američkih baza” pretjeruje u onome što je zapravo dogovoreno. Narsarsuaq je civilna zračna luka na mjestu nekadašnjeg američkog ratnog uzletišta, dok je Mestersvig udaljena logistička točka na istočnoj obali. Sporazum ne navodi broj vojnika, proračun ni rok izgradnje (BBC).

Pituffik već služi za upozoravanje na lansiranje projektila i praćenje satelita, što znači da je riječ o otkrivanju, a ne presretanju prijetnji (Američke svemirske snage). Potpisani sporazum ne dodaje nijednu postrojbu ni presretač. Washington dobiva dopuštenje da naknadno gradi, bez ponovnog otvaranja cijelog sporazuma.

U toj mogućnosti leži i europski interes. Kopenhagen tvrdi da prema sporazumu NATO dijeli odgovornost za sigurnost Arktika. Savez, međutim, nije potpisnik sporazuma, nema zapovjednu ulogu ni zajedničko financiranje (Reuters preko Internazionalea). Sve nove objekte na sjevernoatlantskom krilu gradile bi Sjedinjene Države; saveznici bi od njih mogli imati koristi, ali ne bi bili zajednička infrastruktura.

Sporazum Washingtonu daje i riječ u provjeri osjetljivih stranih ulaganja na Grenlandu. Ulagači povezani s državama izvan EU-a, NATO-a i priznatih partnerskih zemalja prolazit će sigurnosne provjere u područjima rudarstva, kritične infrastrukture i osjetljivih podataka, a danske vlasti pritom će se savjetovati sa Sjedinjenim Državama (Sermitsiaq, Dansko ministarstvo vanjskih poslova). Države koje nisu članice NATO-a ne mogu imati vojne objekte ni trajnu prisutnost bez suglasnosti svih stranaka (Politico).

Europski ulagači nisu isključeni. No Europska unija, koja Grenlandu nudi suradnju u području sirovina, nema mjesto u tim savjetovanjima (EU Perspectives). Washington ga sada ima.

Sporazum čuva suverenitet, ali Washingtonu daje trajne vojne mogućnosti i ulogu u provjeri osjetljivih stranih ulaganja. Potpisan je, ali još nije na snazi jer prethodno moraju biti provedeni postupci u danskom i grenlandskom parlamentu (ured danskog premijera). Do tada ti dobici ostaju dogovorene odredbe, a ne operativna kontrola. Folketing, danski parlament, i Inatsisartut, grenlandski parlament, sada moraju odlučiti prihvaćaju li njihovi birači sporazum bez roka trajanja koji seže i prema budućoj neovisnoj državi.