Danska vraća novac u vjetar

U prosincu 2024. prva tri danska područja za pučinske vjetroelektrane nisu privukla nijednu ponudu. Ulagači su vidjeli uvjete: graditi u Sjevernome moru, prodavati električnu energiju po tržišnoj cijeni i sami nositi rizik cijene desetljećima. Odustali su. Osamnaest mjeseci poslije švedski državni Vattenfall dobio je ugovore za dva od tih područja, s najmanje 1,8 gigavata snage i očekivanim početkom proizvodnje do kraja 2032. (KEFM, Windtech International). Danska nije pronašla hrabrije ulagače. Promijenila je raspodjelu rizika.

Što je država pristala preuzeti

Neuspjeli model tražio je od ulagača da električnu energiju prodaju po tržišnim cijenama i sami podnesu sve oscilacije veleprodajnog tržišta. Pučinske vjetroelektrane traže golema početna ulaganja, ali nakon izgradnje proizvode razmjerno jeftino. Zato se računica temelji na procjeni cijene struje za dvadeset ili trideset godina, ali i na kamatama koje banke traže za financiranje (IEA, IRENA). Bez predvidljivih prihoda banke ne odobravaju građevinski kredit. Projekti su, u takvim uvjetima, bili nefinancijabilni.

Danski odgovor bio je dvostrani ugovor za razliku. Država određuje zajamčenu cijenu, odnosno „strike price”, po megavatsatu električne energije. Kada tržišna cijena padne ispod te razine, država proizvođaču plaća razliku. Kada poraste iznad nje, proizvođač višak vraća državi (Low Carbon Contracts Company). Ulagač dobiva prihod dovoljno stabilan da ga banke mogu uzeti kao osnovu za kreditiranje. Država dobiva vjetroelektrane.

Vattenfall je dobio Nordsøen Midt po cijeni od 504 danske krune po megavatsatu i Hesselø po 542 DKK/MWh, u oba slučaja uz ugovore na 20 godina (KEFM, Baird Maritime). Natjecanje se vratilo: za Nordsøen Midt stigle su dvije ponude, za Hesselø pet (Ocean Energy Resources, BT).

Porezni obveznici, ulagač, banke

Ukupna javna potpora ograničena je na 37,6 milijardi kruna (Politiken, Danish Energy Agency via Ritzau). To je gornja granica, ne unaprijed poznat račun. Porezni obveznici plaćaju samo ako veleprodajne cijene električne energije tijekom trajanja ugovora padnu ispod zajamčene cijene. Ako ostanu iznad nje, Vattenfall plaća državi. Ako godinama ostanu niske, razlika se postupno približava tom ograničenju.

Neposredni dobitnici su Vattenfall i njegovi vjerovnici: stabilan prihod na 20 godina pretvara nesigurnu okladu u projekt koji banke mogu financirati. Švedski mediji odluku su tretirali kao poslovni uspjeh, a ne kao politički spor oko državnog preuzimanja rizika (DN). Danski potrošači dobit će tek ako se projekti stvarno priključe na mrežu i povećaju ponudu dovoljno da snize veleprodajne cijene ili smanje potrebu za skupljim rezervnim izvorima energije.

Taj priključak nije zajamčen. Danski red za spajanje na mrežu narastao je na 60 GW spekulativnih zahtjeva, zbog čega je mrežni operator Energinet zamrznuo nove ugovore o prijenosu (To Brief). Turbine bez pristupa mreži ne proizvode ništa.

Obrazac je europski. U petom britanskom krugu ugovora za razliku nije dodijeljen nijedan projekt pučinske vjetroenergije; šesti je uspio nakon što je vlada podignula zajamčene cijene (UK AR5, AR6). Nizozemska je provodila natječaje predstavljene kao „bez subvencija”, ali država je pripremila lokacije, a mrežni operator TenneT o javnom je trošku gradio pučinske platforme i kabele (TenneT). Kad država preuzme veći dio cjenovnog rizika, ulagači se vraćaju. Ostaje pitanje koliko javnog novca treba uložiti i što se njime dobiva.

Izbor turbina koji Danska još nije donijela

Vattenfall još nije imenovao dobavljača turbina ni za jedan od dva projekta (Voice of Renewables). Ta odluka nosi stvarnu napetost. Kineske kopnene turbine na izvoznim su tržištima 20 do 40 posto jeftinije, prema procjeni Rystada koju je prenio Reuters (Folha/Reuters). Pravo Europske unije ne zabranjuje kinesku opremu, ali Akt o industriji s nultom neto stopom emisija dopušta vladama da pri odabiru vrednuju sigurnost opskrbe i domaće industrijske kapacitete, a ne samo najnižu cijenu (NZIA).

Danska je pučinsku vjetroenergiju ponovno učinila financijski izvedivom tako što je država stala iza cjenovnog rizika. Hoće li taj javni novac istodobno graditi europske industrijske kapacitete ili završiti kod najjeftinijeg globalnog dobavljača, sljedeća je odluka. I ne donosi je samo Danska.