Danska jedan dan na bioplinu

Danska je početkom srpnja prvi put proizvela dovoljno bioplina da u jednom danu pokrije ukupnu nacionalnu potrošnju plina (BT). Bioplin sada čini oko 40 posto danske godišnje potrošnje plina. Rekord nije nastao samo zbog rasta proizvodnje obnovljivoga plina, nego i zato što se potrošnja plina smanjuje: sve manje danskih kućanstava i tvornica koristi ga za grijanje. To je stvaran uspjeh, ali oslonjen na posebno povoljne okolnosti, prije svega na zemlju u kojoj je potražnja za plinom već relativno mala i nastavlja padati.

Od stajskog gnoja do plinovoda

Tehnologija nije nova. Bakterije bez prisutnosti kisika razgrađuju organski otpad, poput stajskog gnoja, ostataka hrane i otpadnih voda, pri čemu nastaje sirovi bioplin. Kada se iz njega uklone ugljikov dioksid i nečistoće, dobiva se biometan, dovoljno čist plin da može ulaziti u postojeće plinovode (IEA). Danski operator mreže Energinet koristi certifikate kako bi pratio koliko obnovljivoga plina ulazi u sustav. Sam plin se fizički miješa u mreži, dok certifikati vode računovodstvo njegova podrijetla (Energinet).

Danski primjer važan je i izvan danske energetske politike. Nakon što je Rusija 2022. smanjila isporuke plina Europi, plan REPowerEU postavio je cilj da Europska unija do 2030. proizvodi 35 milijardi prostornih metara biometana (REPowerEU). Logika je jasna: plin proizveden iz lokalnog otpada ne može prekinuti strani dobavljač. Za razliku od električne energije iz vjetra ili sunca, biometan se može skladištiti u postojećoj infrastrukturi i koristiti ondje gdje je elektrifikacija još spora ili skupa, primjerice u dijelovima industrije s visokim temperaturama ili u starijim zgradama (Europska komisija).

Račun ostaje onima koji još koriste plin

Koristi od tog modela najizravnije imaju poljoprivrednici koji upravljaju bioplinskim postrojenjima, razvojne tvrtke i operatori plinskih mreža. Kućanstva dobivaju posredno, kroz otporniji energetski sustav. Ali mogu izgubiti izravno, kroz račun.

Proizvodnja biometana skupa je i gotovo svugdje ovisi o zajamčenim otkupnim cijenama, koje se financiraju kroz plinske naknade ili javne proračune. Kako potrošnja plina pada, trošak održavanja plinovodne mreže dijeli se na sve manji broj korisnika. Francuski energetski regulator CRE od 1. srpnja 2026. povisio je reguliranu tarifu za distribuciju plina za 5,87 posto (CRE). Le Monde je taj mehanizam opisao vrlo izravno: potrošnja pada brže nego što se mreža smanjuje, pa svaki preostali korisnik plaća više kako bi se cijevi održale u pogonu (Le Monde).

Danska kućanstva suočena su s istim pritiskom. Čak i kada mreža postaje zelenija, cijene i dalje prate međunarodno veleprodajno tržište plina jer biometan ulazi u isti komercijalni sustav kao i fosilni plin. Prema jednom danskom izvješću, kućanstva s plinskim bojlerima već plaćaju 5.000 kruna godišnje više nego prije cjenovnog šoka iz 2022. (Ritzau). Zelene molekule same po sebi ne znače niži račun.

Njemački primjer dodatno zaoštrava taj zaključak. Studija instituta Fraunhofer ISE pokazala je da bi grijanje plinom, uz sve veći udio zelenoga plina, za tipičnu obiteljsku kuću tijekom 20 godina moglo stajati do 49.000 eura više nego dizalica topline (Energie & Management). To ne znači da je biometan beskoristan. Znači da je prerijedak i preskup da bi opravdao zadržavanje milijuna kućanstava na plinskom grijanju. Njegova je vrijednost ondje gdje elektrifikacija još ne može lako stići: u određenim industrijskim procesima, pričuvnoj opskrbi i zgradama koje je teško preurediti.

Rekord na povoljnom terenu

Danski rezultat posljedica je desetljeća ulaganja u poljoprivredni bioplin i razmjerno malog plinskog tržišta. Većina Europe daleko je iza toga. Irska do 2030. cilja 5,7 TWh biometana, ali trenutačno ima samo dva postrojenja koja plin predaju u mrežu, s proizvodnjom od oko 75 GWh godišnje, odnosno manje od 1,5 posto zadanog cilja (We Are Biogas).

Pouka iz Danske zato je stvarna, ali uvjetna. Biometan ima smisla kada ide uz pad potrošnje plina i jasnu odluku da se ograničene količine zelenoga plina usmjere ondje gdje najviše vrijede. Rizik je da se ovakvi rekordi pretvore u politički argument za očuvanje plinske infrastrukture koju će trebati sve manje ljudi, dok račun za njezino održavanje ostaje onima koji su na nju još priključeni.