Estonija aktivirala protudronsku granicu

Na 136 kilometara granice s Rusijom Estonija sada ima infrastrukturu koja može uočiti strane dronove i srušiti ih. Estonska Policijska i granična uprava dovršila je prve protudronske dionice na jugoistočnoj granici (ERR). Prema javno dostupnim podacima, nijedna druga kopnena granica između Europske unije i Rusije nema usporediv sustav. Izgrađeno je više od 110 kilometara, tehnički nadzor pokriva gotovo dvije trećine ukupne istočne granice duge 338 kilometara, a završetak radova očekuje se do kraja godine (ERR).

Sama oprema, prema dostupnim informacijama, funkcionira. Ono što nije jasno jest zapovjedni lanac iznad nje. Nema javnog objašnjenja tko odobrava rušenje drona, koliko brzo ta odluka putuje kroz sustav ni ulaze li estonski senzorski podaci u zajedničku baltičku ili NATO-ovu sliku zračnog prostora. Ta praznina proteže se od Baltika do Crnog mora i postaje ozbiljnija svaki put kada neka vlada mora improvizirati odgovor.

Moskva je dodatno povećala politički pritisak optužbama da Estonija dopušta Ukrajini korištenje svojega zračnog prostora za napade dronovima na Rusiju. Za tu tvrdnju nisu izneseni dokazi, ali ona pokazuje zašto svaki neidentificirani dron blizu granice istodobno postaje sigurnosni incident i sredstvo informacijskog pritiska. Kada država ima opremu koja doista vidi i može djelovati, politički rizik raste na obje strane.

Svatko za sebe

Poljski program Shield East već je osigurao više od 61 kilometra istočne granice senzorima, skladišnim točkama i infrastrukturom, a planirano je još 207 kilometara (Defence24, gov.pl). Varšava je unutar Teritorijalnih obrambenih snaga, pričuvne grane vojske, osnovala Komponentu za obranu granice i brigadama dodijelila odgovornost za pojedine dionice. No Poljska taj sustav gradi unutar vlastite vojske. U javnim izvorima ne vidi se zajedničko poljsko-baltičko zapovjedništvo ni zajedničko tijelo koje bi odlučivalo o odgovoru na dronove.

Latvija pokazuje isti problem s druge strane. Objavila je mirnodopska pravila za naknadu štete nastale u vojnim incidentima s dronovima (Sargs.lv), što znači da je pravno jasnije što se događa nakon udara nego tko ga mora spriječiti. Postojeća baltička granična suradnja usmjerena je na migracijski pritisak, ne na presretanje dronova.

NATO provjerava mogu li saveznički protudronski sustavi raditi zajedno, a razmjer tih provjera raste. Na vježbi Technical Interoperability Exercise 26 testirano je više od 60 sustava iz više država, od radara i ometača do zapovjednog računalnog programa, dok je projekt Flytrap u Litvi povezao protudronske platforme i zapovjedne mreže uz potporu umjetne inteligencije iz osam zemalja (DVIDS, DVIDS). Saveznici u NATO-u najavili su više od 40 mlrd. američkih dolara ulaganja u protudronske sposobnosti tijekom pet godina (Defence Industry Europe).

No provjera mogu li sustavi međusobno razmjenjivati podatke nije isto što i odluka o tome tko izdaje zapovijed. Države i dalje kupuju radare, ometače, kamere i računalne sustave kao odvojene pakete, često uz dodatne prilagodbe prije nego što mogu raditi kao cjelina (Escudo Digital). Novac za opremu postoji, ali ovlast za njezinu prekograničnu uporabu još ne prati taj tempo.

Gdje se gube sekunde

Finska pokazuje kako izgleda pravna jasnoća. Zakon o graničnoj straži, Zakon o policiji i Zakon o obrambenim snagama dodjeljuju ovlasti za intervenciju protiv dronova različitim tijelima, pri čemu svako mora procijeniti je li uporaba sile nužna i razmjerna stvarnoj prijetnji (Finlex). Tri zakona, tri institucije, tri zasebne procjene. Pravo je jasno, ali povezati konkretan signal senzora s pravom ovlašću prije nego što dron prijeđe u zračni prostor druge države znatno je teže.

Rumunjska pokazuje cijenu kašnjenja. Tijekom incidenata s dronovima uz Dunav vlasti su otkrivale zračne ciljeve, aktivirale protuzračnu obranu, pripremale helikoptere, slale upozorenja civilima i obavještavale NATO-ove strukture, sve kao odgovor na jedan događaj (Aktual24). Ministar obrane Radu Miruță priznao je da luka Constanța treba vlastiti sustav detekcije, jer vojna obrana i zaštita civilne infrastrukture traže različite sposobnosti (Adevărul).

Estonija je odgovorila na prvo pitanje: država na prvoj crti može izgraditi funkcionalne protudronske dionice granice. NATO i Europska unija još moraju odgovoriti na drugo: tko zapovijeda odgovorom kada dron prijeđe iz dometa senzora jedne države u zračni prostor druge i koliko brzo ta ovlast može djelovati? Dok tog odgovora nema, istočna europska granica ostaje skup nacionalnih sustava razdvojenih upravo onim sekundama koje su najvažnije.