Estonija ozakonila nuklearnu energiju glasovanjem 63-10

U veljači 2025. Estonija, Latvija i Litva dovršile su posao pripreman dulje od desetljeća: isključile su se iz elektroenergetskog sustava BRELL, pod ruskom kontrolom, i sinkronizirale s mrežom kontinentalne Europe (ENTSO-E, Kleinman Center). To je bio politički čin energetske neovisnosti. Sada toj neovisnosti treba sustav koji je može izdržati.

Estonski parlament 17. lipnja 2026. izglasao je 63 prema 10 Zakon o nuklearnoj energiji i sigurnosti, čime je prvi put u povijesti države stvorena pravna osnova za civilnu uporabu nuklearne energije (Riigikogu). Zakon ne odobrava gradnju reaktora, ne bira lokaciju i ne obvezuje državu da išta gradi. On postavlja pravila: tko nadzire sustav, kako se izdaju dozvole i tko snosi trošak zbrinjavanja otpada. Prije nego što se na cestu puste automobili, država prvo piše prometna pravila.

Od presijecanja veze do popunjavanja praznine

Elektroenergetska mreža nije skladište. Proizvodnja i potrošnja moraju se usklađivati gotovo trenutačno, inače sustav postaje nestabilan. Vjetar i Sunce daju jeftinu električnu energiju, ali onda kada to dopuštaju vremenski uvjeti, a ne kada to traži potrošnja. Baterije mogu pohraniti energiju na nekoliko sati, rijetko na nekoliko tjedana. Međudržavni vodovi omogućuju uvoz od susjeda, osim kada i njima energije nedostaje.

Nakon izlaska iz BRELL-a baltičke države više ne ovise o Moskvi za regulaciju frekvencije, stalno i precizno uravnoteženje sustava koje osigurava stabilnu opskrbu. No izgubile su i nešto fizičko: golemu rotacijsku masu ruske proizvodne flote, koja je djelovala poput zamašnjaka i ublažavala nagle promjene u proizvodnji i potrošnji. Ta odgovornost sada u cijelosti pada na baltičke mreže i njihove europske partnere. Litavski tržišni podaci već pokazuju napetost: u jednom nedavnom tjednu domaća proizvodnja pala je dok je potrošnja rasla, pa je manjak nadoknađen većim uvozom (LRT). Prekogranični kabeli pomažu, ali imaju ograničen kapacitet, a rezerviranje prostora za stabilnost mreže može smanjiti protok jeftinije električne energije među državama.

U tom se kontekstu nuklearna energija pojavljuje kao čvrst niskougljični izvor: radi neovisno o vremenu i, zahvaljujući velikim turbinama, vraća dio fizičke inercije koje su se baltičke države odrekle izlaskom iz BRELL-a. Ona ne uklanja potrebu za kabelima, baterijama ili upravljanjem potrošnjom. Mijenja omjer pouzdanih izvora unutar sustava.

Plan s mnogo kontrolnih točaka

Estonski zakon uspostavlja regulatora unutar Uprave za zaštitu potrošača i tehnički nadzor (TTJA), koji bi trebao početi raditi 1. siječnja 2027. Postupak izdavanja dozvola namjerno je razlomljen u faze: prethodna procjena, građevinska dozvola, ispitivanje, rad i razgradnja (Riigikogu). Parlament je dodao još jednu zaštitnu bravu: svaku odluku o gradnji morat će potvrditi sami zastupnici, uz regulatora i vladu.

Tvrtka koja želi iskoristiti taj okvir je Fermi Energia. Predlaže dva mala modularna reaktora GE Hitachi BWRX-300, projekt koji se već gradi na lokaciji Darlington u Ontariju i prolazi regulatornu provjeru u SAD-u, što ga čini više od koncepta na papiru (ANS). Cilj je prva proizvodnja električne energije do 2036. (ERR).

Procijenjena cijena za oko 600 MW snage iznosi 4,5 mlrd. eura. Ministarstvo klime upozorava da su još potrebni deseci provedbenih propisa. Sadašnje stajalište vlade jest da država neće financirati nuklearnu elektranu, dok Fermi tvrdi da projekt treba mehanizam zajamčene cijene uz potporu države. To je vjerojatno stvarna ulazna točka. Zakon može projekt učiniti dopuštenim; prihodovni model u koji banke vjeruju odlučuje hoće li ulagači vezati milijarde.

Susjedi već nude dio odgovora

Estonija taj problem ne rješava sama. Švedski Riksdag 15. lipnja 2026. odobrio je širenje mogućih lokacija za nuklearne elektrane, a Vattenfall je za tri jedinice pokraj Ringhalsa odabrao tehnologiju Rolls-Royce SMR (Riksdag, Rolls-Royce). Ipak, izvršni direktor Vattenfalla smjestio je te reaktore oko 2040. (SVT). Latvija umjesto nuklearne energije ulaže u međudržavne vodove i baterijsku pohranu (TEGOS Legal). Litva nosi oprez iz vlastitog iskustva: razgradnja sovjetskih reaktora u Ignalini trajat će do 2049., istrošeno gorivo morat će se skladištiti 50 godina, a geološko odlagalište trebat će do 2090. (LRT English).

Promijenio se i okvir Europske unije. Nuklearna energija sada se ubraja u klimatska pravila taksonomije, sustava kojim EU određuje koja se ulaganja mogu smatrati održivima, dok Akt o industriji s nultom neto stopom emisija male modularne reaktore tretira kao stratešku tehnologiju (EUR-Lex, World Nuclear News). To otvara prostor za državnu potporu, ali ne skraćuje desetljeće koje obično dijeli zakon od proizvedene električne energije.

Estonija je odobrila cestu, ne vozilo. Stvarni ispit baltičke energetske suverenosti trajat će kroz 2030-e i 2040-e: popunjeni regulatori, izgrađeni kabeli, potpisani ugovori i reaktori koji doista proizvode struju. Nuklearna energija može postati dio toga sustava. Hoće li se to dogoditi, ovisi o odgovorima koje sam zakon ne može dati: tko plaća, tko gradi i može li Europa male modularne reaktore pretvoriti iz obećavajućih prototipova u dokazanu infrastrukturu.