Estoniji istječe rok za obrambeni zajam

Estonija je prošloga tjedna dobila pristup do 2,34 mlrd. eura obrambenih zajmova uz potporu Europske unije. Sporazum s Europskom komisijom obuhvaća protuzračnu obranu, oklopna vozila, topništvo, streljivo i dronove, s isporukama predviđenima do 2030. (ERR). Potpis, međutim, ne znači da je novac već pretvoren u opremu. Otvara se lanac javne nabave, a javno još nisu objavljeni ni ugovori, ni dobavljači, ni rokovi isporuke.

Zajam dolazi kroz SAFE, europski instrument za obrambeno kreditiranje punim nazivom Security Action for Europe. Mehanizam je jednostavan: Europska unija zadužuje se na tržištima kapitala, a zatim taj novac prosljeđuje državama članicama po kamatnim stopama koje su povoljnije od onih koje bi većina njih mogla dobiti samostalno (Atlas Institute). Estonski zajam može trajati do 45 godina, što otplatu raspoređuje na više naraštaja. Za malu baltičku državu na istočnom krilu NATO-a proračunska je računica razumljiva. Vojni učinak ovisit će o provedbi.

Tko drži vrata

Između estonske kreditne linije i opreme koja stvarno ulazi u postrojbe stoji nekoliko odluka, a svaku od njih kontrolira drugi akter.

Tallinn je svoj plan obrambenih ulaganja poslao Komisiji u studenome 2025. (rus.postimees.ee). Komisija taj plan odobrava i upravlja isplatama, pa se novac ne prebacuje odjednom, nego u obrocima. Kupnje moraju ići kroz zajedničku nabavu s drugim državama Europske unije, a ne kao čisto nacionalne narudžbe (European Commission). Uz to, najmanje 65 posto vrijednosti sastavnica mora dolaziti iz Europske unije ili od odobrenih partnerskih zemalja (A&O Shearman, rus.postimees.ee).

Ta pravila o podrijetlu dijelova imaju jasnu industrijsku svrhu: Komisija želi ojačati europske obrambene proizvodne kapacitete. Kritičari upozoravaju da isti uvjeti mogu usporiti isporuke i iz postupka izgurati NATO saveznike izvan Europske unije koji proizvode opremu kakvu europske vojske već koriste (wired-gov.net). Za Estoniju je ključno može li planirane kupnje uskladiti s pravilima o podrijetlu, a da pritom ne promaši rok do 2030.

Poljska ima ugovore. Estonija ima kategorije.

Poljska pokazuje kako izgleda zreliji SAFE postupak. Varšava ima najveću dodjelu iz instrumenta, prema dostupnim podacima 43,7 mlrd. eura, i već je objavila pojedinosti na razini ugovora: SAFE će financirati 146 borbenih vozila pješaštva Borsuk, s isporukama do 2030. (Fakt, Portal Obronny).

Estonija zasad nema ništa usporedivo. U javno dostupnim podacima navedene su kategorije sposobnosti, ali ne i imenovani dobavljači, redoslijed ugovaranja ili kalendar isplata. Razlika između poljske konkretnosti i estonske šutnje prostor je koji Tallinn i Komisija moraju zatvoriti prije nego što rok do 2030. postane operativni problem.

Tko se zadužuje, tko proizvodi

SAFE ne pomaže svim državama jednako. Zemlje s visokim kreditnim rejtingom, poput Njemačke i Nizozemske, ionako se mogu jeftino zaduživati i nemaju snažan razlog koristiti taj instrument. Najveći teret duga u odnosu na veličinu gospodarstva preuzimaju države koje su pod najvećim sigurnosnim pritiskom, prije svega Poljska, Rumunjska i baltičke zemlje (Atlas Institute). Pravila o podrijetlu zatim velik dio tog posuđenog novca usmjeravaju prema zapadnoeuropskim obrambenim tvrtkama, koje već imaju uhodane proizvodne linije.

Talijanski ministar financija Giancarlo Giorgetti prošloga je tjedna sažeo tu napetost usporedivši SAFE s PNRR-om, europskim fondom za oporavak nakon pandemije koji je dolazio s opsežnim birokratskim uvjetima: riječ je o zajmu s kontrolama i obvezama, a ne o lakom novcu (Il Foglio).

Estonski je sporazum za sada dokaz proračunske koristi, ne još i vojne sposobnosti. Uvjeti zaduživanja su povoljni, a popis sposobnosti odgovara onome što istočno krilo NATO-a treba. No rok do 2030. sada se sudara s Komisijinim kontrolnim točkama za isplate, koordinacijom zajedničke nabave, pravilima o podrijetlu i kapacitetima dobavljača. Tallinn je osigurao kredit. Još mora pokazati da ga može dovoljno brzo pretvoriti u obranu.