Njemačkoj odobreno 2,9 mlrd. eura pomoći

Slovačka je nedavno za Slovalco, svoju jedinu talionicu aluminija, obećala gotovo 470 mil. eura do 2030. kako bi pokrila troškove električne energije i održala pogon u radu (Denník E). Vlada je taj potez predstavila kao iznimno spašavanje strateške industrije. Ubrzo zatim Njemačka je od Bruxellesa dobila odobrenje za znatno veći zahvat.

Europska komisija 8. srpnja odobrila je proširenje berlinskog programa kompenzacije cijene električne energije. Riječ je o modelu po kojem država energetski intenzivnim tvornicama nadoknađuje dio troška ugljika koji proizvođači struje prenose u cijenu električne energije. Potporu sada može tražiti oko 20 novih sektora, od stakla do baterija, dok postojeći korisnici dobivaju nešto višu razinu pokrića (Spiegel, BBH Blog). To je drugo proširenje u nekoliko tjedana: u lipnju je Bruxelles Njemačkoj dopustio da ovu kompenzaciju kombinira s odvojenim programom industrijske cijene struje, što proračunski trošak povećava za približno 1 mlrd. eura (Zeit).

Takva pomoć nije protivna pravu Europske unije. Članak 107. Ugovora o funkcioniranju EU-a načelno zabranjuje državne potpore koje poduzećima jedne zemlje daju nepoštenu prednost, ali dopušta iznimke kada se potporom sprječava veća šteta, primjerice odlazak industrije iz Europe zbog troškova ugljika. Komisija je njemačku shemu odobrila upravo na toj osnovi.

Problem zato nije pravni, nego političko-ekonomski: ista pravila vrijede za sve članice, ali ne vrijede u istim proračunskim uvjetima.

Kako trošak ugljika lomi jedinstveno tržište

Mehanizam je jednostavan. U okviru europskog Sustava trgovanja emisijama, poznatog kao ETS, elektrane kupuju dozvole za ispuštanje ugljikova dioksida. Taj trošak potom ugrađuju u cijenu električne energije. Tvornice koje troše mnogo struje zato plaćaju više, čak i kada same nisu veliki izravni onečišćivači. Države istodobno prikupljaju milijarde eura od dražbi tih dozvola i dio prihoda mogu vratiti vlastitoj industriji kroz kompenzacije.

Tržište se počinje razdvajati u trenutku kada se pogleda koliko koja država doista vraća. Njemačka u 2026. planira potrošiti 2,9 mlrd. eura na kompenzacije cijene električne energije za industriju, što je oko 67 posto očekivanih 4,3 mlrd. eura prihoda od dražbi ETS dozvola (Ariadne). Francuska je za istu svrhu usmjerila 44 posto prihoda od dražbi, Belgija 33 posto, a Slovačka približno 5 posto (Aktuality).

Na papiru, svaka vlada ima istu mogućnost. U praksi, Njemačka zbog velike industrijske baze prikuplja veći iznos od dražbi, a njezin proračun može podnijeti da velik dio tog novca vrati poduzećima. Država koja se već zadužuje kako bi pokrila redovitu potrošnju nema isti prostor, čak i kada joj pravila dopuštaju isti instrument.

Tvornice koje osjećaju razliku

Razlika se vidi na razini pojedinih pogona. U Rumunjskoj je direktor Dacije rekao da zemlja ima najvišu industrijsku cijenu energije u Europi te povezao nesigurnost oko troškova s padom ulaganja od 64 posto i gotovo tisuću manje zaposlenih u jednoj godini (Ziarul Financiar). U Poljskoj ukupni energetski troškovi za najveće industrijske potrošače dosežu oko 170 EUR/MWh, približno 45 posto iznad prosjeka EU-a, prema procjenama industrije koje upozoravaju na godišnje gubitke proizvodnje u milijardama zlota (WP).

Te brojke ipak imaju ograničenje. Ne postoji javna baza podataka koja pokazuje koliko subvencionirana njemačka tvornica stakla ili poljska čeličana bez potpune kompenzacije stvarno plaća nakon što se uračunaju državne olakšice, porezi, mrežne naknade i ugovori o zaštiti od promjene cijena. Eurostat objavljuje cijene električne energije za nepoduzetničke i poslovne potrošače, ali konačni račun ovisi o slojevima nacionalnih mjera koje nijedna jedinstvena tablica ne obuhvaća.

Osnovni obrazac ipak je dovoljno jasan. Zemlje sa zdravijim javnim financijama mogu preuzeti veći dio troška zelene tranzicije za svoju industriju. Zemlje s dubokim manjkovima, poput Rumunjske, čiji je manjak 2024. dosegnuo 9,3 posto BDP-a, prema HotNewsu, ne mogu pratiti Berlin bez obzira na to što im europska pravila formalno dopuštaju.

Komisija nije srušila jedinstveno tržište. Ali kada odobrava nacionalne potpore ove veličine bez zajedničkog donjeg praga zaštite, zelenu tranziciju pretvara u ispit izdržljivosti državnih proračuna, a ne samo industrijske učinkovitosti. Talionica u Slovačkoj dobila je pojas za spašavanje. Za tvornice u članicama koje ne mogu ispisati takve čekove, Komisija zasad nema odgovor.