EU odobrio centre za povrat migranata

Europski parlament, izravno birano zakonodavno tijelo EU-a, izglasao je 17. lipnja pravila koja državama članicama dopuštaju uspostavu „centara za vraćanje”: zatvorenih centara u zemljama izvan EU-a u kojima bi osobe s rješenjem o deportaciji čekale dok vlade organiziraju njihovo udaljenje. Nova Uredba o vraćanju zamjenjuje direktivu iz 2008., koja je ostavila velike razlike među nacionalnim sustavima. Tekst je progurala koalicija desnog centra, okupljena oko Europske pučke stranke, i krajnje desnice (Euractiv). Vijeće, u kojem glasaju nacionalne vlade, još mora formalno prihvatiti uredbu, ali politički smjer više nije sporan. Jedina zemlja koja je taj model doista iskušala, Italija u Albaniji, potrošila je desetke milijuna eura kako bi izravno vratila pet osoba.

Cijena albanskog modela

Talijanska operacija u Albaniji najbliže je što Europa ima stvarnim podacima o centrima za vraćanje izvan teritorija Unije. Brojke su vrlo nepovoljne. Centri u Shengjinu i Gjaderu projektirani su za najviše 3.000 ljudi. Nedavno ih je ondje bilo između 15 i 20. Sama izgradnja stajala je oko 74 mil. eura, prema podacima ActionAida (Internazionale). Ukupno je kroz centre prošlo oko 620 ljudi, a pet ih je izravno vraćeno u Egipat (IRC).

Talijanski sudovi odbili su potvrditi prva zadržavanja, ocijenivši da vladine oznake Bangladeša i Egipta kao „sigurnih zemalja” nisu pravno održive (Internazionale). Odvojeno je nezavisna odvjetnica Suda EU-a Laila Medina, čija mišljenja često najavljuju smjer konačne presude, potvrdila da centri izvan EU-a nisu načelno zabranjeni. No pravo Unije u potpunosti se primjenjuje ondje gdje država članica ima nadzor (CJEU). Premještanje zgrade izvan EU-a ne premješta osobu izvan sustava prava.

Ljudska cijena pokazala se brzo. IRC je u Gjaderu tijekom prvih 48 dana zabilježio 54 „kritična događaja”, uključujući samoozljeđivanje i pokušaje samoubojstva (IRC).

Koalicija bez plana provedbe

Politički savez koji stoji iza centara za vraćanje širi je od bilo kakva operativnog plana. Danska premijerka Mette Frederiksen želi da centri izvan EU-a prorade tijekom njezina sadašnjeg mandata (EPRS). Nizozemska je svoje napore povezala sa skupinom u kojoj su Njemačka, Grčka, Austrija i Danska (WNL). Njemački ministar unutarnjih poslova Dobrindt podupire ono što njegov CSU naziva „Abschiebeoffensive”, odnosno pojačanu kampanju deportacija (Deutschlandfunk).

Danska u tome ima neobičnu ulogu. Prema Protokolu br. 22, kojim je izuzeta iz dijela prava EU-a o pravosuđu i unutarnjim poslovima, uredba se na Kopenhagen ne bi automatski primjenjivala. Danska tako zagovara politiku koja nju samu ne obvezuje, ali politički probija put za druge.

Španjolska je najjasniji protivnik. Madrid upozorava da centri nose rizik kršenja načela non-refoulementa, odnosno zabrane slanja ljudi u zemlje u kojima im prijeti opasnost (RTVE). Španjolski dužnosnici nerazmjernim smatraju i moguće zadržavanje do 24 mjeseca zbog upravnog prekršaja. No u sustavu glasanja kvalificiranom većinom, u kojem prijedlog mora poduprijeti 55 posto država članica koje predstavljaju 65 posto stanovništva EU-a, Španjolska zakon ne može zaustaviti sama. Madrid nema dovoljno saveznika za blokirajuću manjinu (El País).

Francuska namjerno zauzima sredinu: Pariz podupire strožu provedbu vraćanja, ali se distancira od centara izvan EU-a kao glavnog rješenja (Public Sénat, Ahram/AFP).

Ono što nijedna vlada nije imenovala

Zagovornici uredbe polaze od stvarnog problema. Prema podacima Europske komisije, manje od 30 posto odluka o vraćanju u EU-u završava stvarnom deportacijom (Euractiv). Neke vlade žele sporazume s trećim zemljama potpisati već ove godine, kako bi centri mogli proraditi 2027. (Reuters via Dawn).

No nijedna vlada nije imenovala zemlju domaćina koja je spremna prihvatiti takav centar. Ne postoji ni proračunski okvir. Sam prijedlog Europske komisije došao je bez javne procjene učinka, što je neobičan propust za zakonodavstvo takvih posljedica, kako je upozorila analiza College of Europe.

Postoji široka suglasnost da europski sustav vraćanja ne funkcionira. Talijanski eksperiment u Albaniji trebao je pokazati da obrada izvan EU-a može riješiti taj problem. Dosad je prije pokazao koliko bi takav sustav mogao stajati.