EU zaustavlja spaljivanje odjeće

Iscijepane traperice. Spaljeni kaputi. Između 264.000 i 594.000 tona tekstila stavljenog na tržište Europske unije svake se godine uništi prije nego što uopće dođe do kupca. Od 19. srpnja 2026. velike tvrtke koje to rade obuhvaćene su zabranom na razini cijele Unije i moraju voditi provjerljive evidencije o tome što se dogodilo sa svakim neprodanim komadom odjeće (Europska komisija).

Pravilo koje mijenja skladište

Zabrana je dio Uredbe o ekološkom dizajnu za održive proizvode, poznate kao ESPR. Riječ je o propisu Europske unije koji se izravno primjenjuje u svim državama članicama, bez potrebe da ga nacionalni parlamenti posebno prenose u domaće zakonodavstvo. Obuhvaća odjeću, modne dodatke i obuću (EUR-Lex).

Odmah su obuhvaćene velike tvrtke, odnosno one s više od 250 zaposlenih ili prometom većim od 50 milijuna eura. Srednja poduzeća ulaze u režim 2030. godine. Mikro i mala poduzeća izuzeta su, ali ih uredba ne dopušta koristiti kao posrednike preko kojih bi se roba ipak uništavala (EUR-Lex, nShift).

„Uništavanje” pritom ne znači samo spaljivanje. Uredba pod istu kategoriju stavlja recikliranje, usitnjavanje i energetsku oporabu neprodane robe, osim ako se primjenjuje usko definirana iznimka (Umweltbundesamt). Tvrtke najprije moraju pokušati robu prodati uz popust, donirati, popraviti ili preusmjeriti na druga tržišta. Uništavanje je dopušteno tek kada ti pokušaji ne uspiju ili kada roba predstavlja stvaran sigurnosni rizik, odnosno kada je riječ o krivotvorinama. Iznimke je Europska komisija dodatno razradila naknadnim pravnim aktom (Delegirana uredba 2026/296).

Evidencije se moraju čuvati pet godina, a godišnja izvješća objavljivati. Staro pitanje trgovca, može li se neprodana roba jednostavno otpisati, sada postaje provjerljiv lanac: o kojem je proizvodu riječ, zašto nije prodan, koji je kanal ponovne uporabe pokušan i koji dokazi za to postoje. Najveći teret pada na internetsku trgovinu i distribucijske centre, gdje su povrati i sezonski viškovi dosad često završavali u otpadu bez vidljivog traga (IT-Recht Kanzlei).

Tko nadzire, a tko još nije spreman

Propis je europski, ali nadzor je nacionalan. Usklađenost moraju provjeravati tijela za nadzor tržišta, odnosno inspekcije koje utvrđuju zadovoljavaju li proizvodi u prodaji pravila Europske unije. Spremnost država članica zasad je neujednačena.

Njemačka ima najjasniji model: regionalna tijela nadzirat će evidencije i izricati kazne (Umweltbundesamt). Poljska još nije javno imenovala tijelo koje će provoditi nadzor, iako je obveza već na snazi (Gazeta Prawna). U Španjolskoj se odgovornosti, prema postojećem okviru, dijele između nadzora proizvoda, tijela za zaštitu okoliša i autonomnih zajednica (BOE).

Francuska je poseban slučaj. Njezin zakon AGEC već je od 2022. zabranio uništavanje neprodanih neprehrambenih proizvoda, pa nova europska zabrana uvelike prenosi francuski pristup na razinu Unije (Timly). No čak je i francuski sustav ponovne uporabe pod pritiskom: lokalne vlasti i dalje svake godine u miješanom otpadu zbrinjavaju 794.000 tona tekstila, uz trošak od 225 milijuna eura (AMORCE).

Slaba karika nakon zabrane

Lanac odgovornosti na papiru je jasan. Europska komisija napisala je pravilo i može ga delegiranim aktima proširiti na druge kategorije proizvoda, što znači da određene dijelove režima može dopunjavati bez ponovnog otvaranja cijelog zakonodavnog postupka (Europska komisija). Tvrtke vode evidencije. Nacionalne inspekcije ih provjeravaju. Dobrotvorne organizacije, reciklažna industrija i tržišta rabljene robe trebali bi preuzeti ono što trgovci više ne mogu tiho uništiti. Upravo je ta posljednja karika najslabija.

Nijedna država članica nema pouzdane podatke o tome koliko se neprodane modne robe dosad stvarno uništavalo. Njemačko tekstilno udruženje zabranu naziva „papirnatim tigrom” (Gesamtverband textil+mode). Za takvu ocjenu nema neovisnih podataka. Nema ih ni za suprotnu pretpostavku, da je problem posvuda golem. Standardizirano korporativno izvještavanje, obvezno od ožujka 2027., moglo bi prvi put stvoriti stvarnu europsku bazu dokaza o praksi koja je dosad bila nevidljiva upravo zato što je tako uređena (EUR-Lex).

Zabrana uništavanja sama po sebi ne stvara kapacitete za ponovnu uporabu. Prema Wedemainu, rabljeni tekstil koji ne pronađe kupca u Europi odlazi u Afriku, gdje znatan dio odmah postaje otpad. Teži dio posla sada prelazi na nacionalne vlasti i trgovce: moraju dokazati da kanali ponovne uporabe koje upisuju u evidencije doista mogu preuzeti robu u velikim količinama.