EU ne može dokazati uštede energije

Mehanizam za oporavak i otpornost, glavni fond EU-a nakon pandemije, počiva na jednostavnoj pogodbi: države članice dobivaju novac tek kada ispune dogovorene etape i ciljeve, a ne zato što su najavile ambiciozne reforme. Europski revizorski sud sada upozorava da ta pogodba ima ozbiljnu slabost. U reviziji obnove stambenih zgrada utvrdio je da su države članice planirale oko 43 mlrd. eura za mjere energetske učinkovitosti, ali da mnogi planovi i provjere ne pokazuju stvarne ni troškovno učinkovite uštede. O nalazu je izvijestio i Euronews.

To nije priča o skrivenoj krađi. Problem je jednostavniji i politički neugodniji: Mehanizam može brže potvrditi da je projekt proveden nego što može dokazati da je projekt dao rezultat zbog kojega je odobren.

Ciljevi određuju pritisak

Isplate ovise o etapama i ciljevima odobrenima u svakom nacionalnom planu. Uredba o Mehanizmu za oporavak i otpornost veže novac uz „zadovoljavajuće ispunjenje” tih ciljeva. Ako ih vlada ne ostvari, Komisija može obustaviti dio isplate, što potvrđuje i njezina metodologija obustave plaćanja.

Revizori mogu politički pritisnuti vlade i Komisiju, ali sami ne mogu zaustaviti tranšu novca; njihov je mandat ograničen europskim ugovorima. Ovlast je kod Komisije, i to samo ondje gdje joj pravno dogovoreni ciljevi daju prostor. Ako nacionalni plan broji završene radove, priključene solarne panele ili administrativne korake, Komisija može provjeriti upravo to. Ne može naknadno lako tražiti drukčiji standard zato što revizori pokažu da izvorni cilj nije dovoljno govorio o izmjerenim energetskim uštedama.

Italija i Cipar pokazuju prazninu

Italija je najizravniji primjer. Rim naglašava provedbu: ministar Tommaso Foti izjavio je da je potrošnja iz Mehanizma u talijanskom sustavu praćenja dosegnula 143 mlrd. eura (talijanska vlada). To odgovara na pitanje je li novac pokrenut. Ne odgovara na pitanje jesu li sredstva za obnovu kupila učinkovite energetske uštede.

Problem se jasno vidi u Superbonusu, velikom talijanskom programu poreznih olakšica za obnovu domova. ECO je, izvješćujući o reviziji, naveo da je oko 14 mlrd. eura, približno trećina sredstava za obnovu iz Mehanizma, završilo u tom programu (ECO). Europski revizorski sud utvrdio je da je trošak po jedinici ušteđene energije bio gotovo četiri puta veći od očekivanog (ECA). Kućanstva su dobila radove, a građevinski sektor poslove. Javna dokumentacija i dalje teško pokazuje da je klimatski učinak bio razmjeran cijeni.

Cipar otvara čišći problem mjerenja. Revizorski sud doveo je u pitanje je li mjera dubinske obnove, vrijedna 20 posto sredstava za obnovu, doista dosegnula prag uštede od 30 posto. Usto je naveo da je 88 posto prijavljenih ušteda dolazilo iz fotonaponskih instalacija, a ne iz manje potrošnje samih zgrada (ECA). Solarni paneli mogu smanjiti emisije. No sami po sebi ne dokazuju da kuće troše manje energije. Projekt koji izgleda zeleno može pomoći u ispunjenju cilja, a da problem energetski loših zgrada ostane djelomično neriješen.

Spor neće ostati tehnički

Belgija pokazuje upravljačku stranu problema. Komisijina stranica o Belgiji i dalje prikazuje jedan nacionalni plan, dok se provedba obnove odvija kroz savezna i regionalna tijela. European Sting izvijestio je da je Komisija pozitivno ocijenila četvrti belgijski zahtjev za isplatu od 567 mil. eura nakon ispunjenih etapa i ciljeva (European Sting). Upravo je u tome kontrast: isplatni spis može biti uredan, dok je javnosti teško pratiti tko odgovara za izmjerene uštede.

Litva izgleda manje dramatično, pa je zato korisna za razumijevanje rutine Mehanizma. LRT je izvijestio da šesti zahtjev vrijedan 153 mil. eura uključuje obnovu zgrada i da je ostvareno 158 od 197 pokazatelja (LRT). Lrytas je prenio uvjerenje privremenog ministra financija da će Litva dobiti sva sredstva iz Mehanizma (Lrytas). To je uobičajeni jezik Mehanizma: pokazatelji, zahtjevi, očekivane isplate. Uobičajeno nedostaje i ono najvažnije: jednostavan javni zapis o tome koliko su energije obnovljene zgrade trošile prije i poslije radova.

Nizozemski mediji pokazuju kako se revizorski nalaz politički širi. Upday ga je uokvirio kao činjenicu da je EU potrošio ili planirao 43 mlrd. eura za obnovu domova bez uvjerljivog dokaza o uštedama (Upday). Indepen ga je pretvorio u širi napad na klimatsku potrošnju EU-a (Indepen). Ta je druga verzija polemična i pretjeruje ako sugerira nestali novac. Ali pokazuje kako će se revizija koristiti: vlade skeptične prema zajedničkom zaduživanju ne moraju dokazivati prijevaru. Dovoljno im je tvrditi da Bruxelles ne može dovoljno jasno pokazati rezultate.

Komisija je dijelom zarobljena ciljevima koje je sama prihvatila. Može provoditi ono što planovi pravno zahtijevaju, čak i ako se ti zahtjevi danas čine preslabima. Zato je uži zaključak ujedno i najjači: revizija ne dokazuje masovno rasipanje. Ona pokazuje sustav plaćanja koji može potvrditi provedbu prije nego što javnost vidi što je ta provedba postigla. Dok dužnosnici Komisije i nacionalni ministri uz zahtjeve za isplatu ne počnu objavljivati izmjerene uštede, teret objašnjenja više nije na revizorima, nego na onima koji su ciljeve odobrili.