EU otvara put deportacijama izvan Unije

Europski parlament odobrio je 17. lipnja, s 418 glasova za i 218 protiv, prvu uredbu EU-a koja državama članicama daje zajedničku pravnu osnovu za premještanje osoba kojima prijeti deportacija u centre u zemljama izvan Unije (Europski parlament, DW). Time se Direktiva o vraćanju iz 2008., koju je svaka država prenosila u vlastito zakonodavstvo, zamjenjuje uredbom koja se primjenjuje jednako u svim članicama. Vijeće EU-a, u kojem sjede nacionalne vlade, tekst još mora formalno usvojiti, ali parlamentarnim je glasovanjem politički sadržaj praktično zaključen (Brussels Times).

Jedan sustav umjesto dvadeset sedam

Prelazak s direktive na uredbu nije tehnička promjena, nego prijenos stvarne ovlasti. Prema ugovorima EU-a, direktiva državama kaže što moraju postići, dok uredba propisuje kako se pravilo primjenjuje i ne traži nacionalno zakonodavno prevođenje (članak 288. UFEU-a). Direktiva iz 2008. stvorila je 27 različitih sustava vraćanja, s različitim rokovima zadržavanja, pravima žalbe i stopama provedbe.

Nova uredba standardizira postupak. Zadržavanje može trajati do 24 mjeseca, uz mogućnost produljenja za još šest mjeseci. Osobe u postupku vraćanja moraju predati identifikacijske isprave i biometrijske podatke. Europski nalog za vraćanje, upisan u schengenske baze podataka, odnosno zajednički informacijski sustav EU-a za granice, omogućuje jednoj državi članici da provede odluku druge države. Time se zatvara prostor da osoba prelaskom unutarnje granice ponovno pokrene pravni sat (Europski parlament, Brussels Times).

Vlasti dobivaju i šire ovlasti pretrage domova, osobnih stvari i elektroničkih uređaja, uz sudsko ili upravno odobrenje. Nalozi za deportaciju više neće automatski biti obustavljeni zbog žalbe; sudovi će u svakom pojedinom predmetu odlučivati treba li vraćanje zaustaviti dok postupak traje (DW).

Centri izvan EU-a bez operativnog plana

Najspornija odredba dopušta bilateralne dogovore s državama izvan EU-a o centrima za osobe kojima je već naređeno da napuste Uniju. Maloljetnici bez pratnje izuzeti su iz tog modela. Države domaćini moraju poštovati načelo zabrane vraćanja, odnosno pravilo prema kojem se osobu ne smije poslati ondje gdje joj prijete progon ili ozbiljna opasnost (Europski parlament).

Najbliži postojeći model jest talijanski aranžman s Albanijom. Premijerka Giorgia Meloni otvorila je centre u Shëngjinu i Gjadëru, ali talijanski su sudovi blokirali prva zadržavanja zbog dvojbi oko popisa sigurnih zemalja, a objekti su poslije prenamijenjeni. Nezavisni odvjetnik Suda EU-a zaključio je 11. lipnja da centri izvan teritorija EU-a nisu sami po sebi nezakoniti, ali i da se standardi EU-a o zadržavanju i pravo na obranu ne mogu razvodniti zato što je centar smješten izvan Unije (College of Europe).

Uredba, dakle, stvara pravno dopuštenje za vraćanja preko centara izvan EU-a. Ne stvara infrastrukturu, ne osigurava države spremne prihvatiti takve centre i ne uspostavlja sustav nadzora.

Nacionalni pritisak jači od stranačke stege

Glasovanje je pokazalo koliko migracijski pritisak na granicama mijenja stranačku disciplinu u Europskom parlamentu. Sva tri malteška laburistička zastupnika prekinula su liniju svoje socijaldemokratske skupine S&D i podržala uredbu. Mala otočna država, izložena nesrazmjernom migracijskom pritisku, nacionalni je interes stavila ispred stranačke solidarnosti (Europski parlament). Španjolska vlada zauzela je suprotan stav: usprotivila se tekstu zbog zakonitosti i razmjernosti, iako nastavlja provoditi širi Pakt EU-a o migracijama. Njemačka se koalicija podijelila po očekivanoj crti: CDU/CSU i krajnje desni AfD podržali su uredbu, dok su SPD i Zeleni bili protiv.

Berlin istodobno zadržava kontrole na kopnenim granicama, jer domaći politički pritisak za vidljive rezultate u deportacijama ne čeka da nova pravila EU-a stupe na snagu.

Operativna praznina

Hoće li jedinstveni sustav ostvariti ono što 27 odvojenih sustava nije uspjelo ovisit će o pitanjima koja uredba ne rješava: ugovorima s državama domaćinima, pravima inspekcije, stvarnim stopama vraćanja i nadzornom sustavu koji još nije osmišljen. Nacionalni sudovi već su u talijansko-albanskim predmetima pokazali da će uvjete zadržavanja mjeriti prema standardima temeljnih prava, bez obzira na političke ciljeve. Sud EU-a gotovo će sigurno učiniti isto. Taj je pravni spor tek na početku.