EU odgađa odluku o ugljičnoj granici

Pomak od dva dana u briselskom kalendaru otkrio je znatno veći sukob. Europska komisija prebacila je reviziju Sustava trgovanja emisijama s 15. na 17. srpnja (Argus), dok su države članice glasanje o pravilima za ugljične pristojbe na uvoz odgodile za rujan (Sendeco2). Ta dva odgađanja zajedno pokazuju gdje je stvarni politički spor: hoće li europska teška industrija i nakon 2030. zadržati besplatne dozvole za onečišćenje i tko će platiti cijenu ako ih zadrži.

Zašto su besplatne dozvole vrijedne političke bitke

Europsko tržište ugljika, odnosno Sustav trgovanja emisijama, obvezuje elektrane i tvornice da za svaku tonu ispuštenog CO₂ kupe dozvolu. Cijena te dozvole stvarni je trošak ugljika u europskoj industriji. Kako bi spriječila da se proizvodnja samo preseli izvan Unije, gdje takav trošak ne postoji ili je niži, Europska unija uvela je CBAM, Mehanizam za ugljičnu prilagodbu na granicama. Njime se uvoznicima čelika, cementa, aluminija i druge robe naplaćuje usporediva pristojba. CBAM je počeo stvarno prikupljati novac 1. siječnja 2026. (EUR-Lex).

Riječ je o znatnom iznosu. Certifikati CBAM-a u drugom tromjesečju 2026. stajali su 75,28 eura po toni CO₂ (Argus, SteelOrbis). Na toj razini svaka odluka o tome tko dobiva besplatne emisijske jedinice znači preraspodjelu stvarnog novca.

Uoči rujna sukob se podijelio na dva tabora. Oko 40 industrijskih skupina, među njima BASF, thyssenkrupp i ArcelorMittal, zatražilo je političku intervenciju protiv rasta troškova u Sustavu trgovanja emisijama, upozoravajući na zatvaranja pogona i preseljenje proizvodnje (Finanzen.net). Europska pučka stranka stala je uz njih i pritišće povjerenika za klimu Wopkea Hoekstru da produlji besplatne emisijske jedinice i nakon 2030. (Euronews).

Odbor Europskog parlamenta za okoliš 6. srpnja izglasao je, s 56 glasova za i 11 protiv, stroži tekst o CBAM-u. Njime se obuhvat širi na približno 180 proizvoda niže u proizvodnom lancu, poput automobilskih dijelova i kućanskih uređaja, a međunarodni ugljični krediti odbacuju se kao zamjena za europske dozvole (European Parliament). Time je parlamentarni odbor ušao u izravan sukob s industrijskim lobijem prije rujanskog glasanja.

Njemačke emisije pale su jer tvornice manje rade

Njemačka energetski intenzivna industrija 2025. ispustila je 97 milijuna tona CO₂, što je pad od 5,5 posto. No njemačka Agencija za okoliš taj je pad pripisala smanjenju proizvodnje i slaboj potražnji, a ne ulaganjima u čistiju tehnologiju (Umweltbundesamt). Proizvodnja se smanjila, pa su se smanjile i emisije.

Istraživačko izvještavanje pokazalo je da je samo BASF od 2013. imao koristi od 4,7 milijardi eura u besplatnim certifikatima te dodatnih 800 milijuna eura prihoda od trgovanja njima (Correctiv). Besplatne dozvole nisu pokrenule preobrazbu. Subvencionirale su postojeći model.

Švedska pokazuje obrnut primjer. SSAB ulaže oko 6 milijardi eura kako bi u proizvodnji čelika ugljen zamijenio vodikom (Cyprus Mail/Reuters). Svaka godina u kojoj konkurenti nastavljaju dobivati besplatne emisijske jedinice slabi isplativost te odluke. Švedska je platila prva, a sada gleda kako Bruxelles razmatra nagraditi one koji to nisu učinili.

Italija otkriva podjelu unutar same industrije. Proizvođači čelika na početku proizvodnog lanca žele zaštitu CBAM-a od jeftinije strane konkurencije. Proizvođači automobila, kućanskih uređaja i strojeva, koji čelik i aluminij kupuju kao sirovine, traže da se širenje CBAM-a na proizvode niže u lancu odgodi do 2030., jer im ono povećava ulazne troškove (SteelOrbis). Poljska, s industrijskim cijenama električne energije od oko 170 do 194 eura po megavatsatu i elektroenergetskim sustavom koji se i dalje snažno oslanja na ugljen, najjače gura sporije smanjivanje dopuštene količine emisija i produljenje besplatnih dozvola (WP, RMF24).

Rujan odlučuje hoće li granična pristojba funkcionirati

Rujansko glasanje odlučit će koliko uvoznici mogu odbiti od obveze u EU-u ako tvrde da su ugljičnu cijenu već platili u zemlji podrijetla. Ako pravila o odbitku budu preširoka, uvoznici će moći zaobići sustav i granična pristojba izgubit će smisao. Ako budu prestroga, izvoznici iz zemalja s djelomičnim sustavima naplate ugljika dobit će mjeru koja izgleda kao prikrivena carina.

Europska unija zato bira između dviju skupina: poduzeća koja su već potrošila milijarde na dekarbonizaciju i poduzeća koja su uzimala besplatne dozvole te nastavila ispuštati CO₂. U materijalima na koje se oslanja ovaj tekst nema javnog dokaza da produljenje besplatnih emisijskih jedinica stvara obvezujuća ulaganja u čistiju proizvodnju. Njemačke emisije pale su zato što je pala potražnja. Podaci upućuju na jednostavan zaključak: popuštanje štiti postojeće proizvođače, ali ih ne mijenja.