Energetska iznimka EU-a otvara 50 milijardi eura

Deset država članica EU-a nalazi se u postupku prekomjernog manjka, što znači da ih je Bruxelles službeno označio kao zemlje čija javna potrošnja prelazi dopuštene granice. Europska komisija sada želi vladama omogućiti da od 2026. do 2028. iz izračuna manjka svake godine izuzmu do 0,3 posto BDP-a potrošnje povezane s energetikom. Na razini svih 27 članica to znači oko 50 milijardi eura dodatnog proračunskog prostora godišnje (Bloomberg). No pravilo je postavljeno obrnuto od političke potrebe: najviše prostora dobivaju zemlje s najzdravijim javnim financijama, dok one pod najvećim fiskalnim pritiskom dobivaju vrlo malo ili ništa.

Kako iznimka funkcionira

Prema reformiranim fiskalnim pravilima EU-a, odnosno Paktu o stabilnosti i rastu, preuređenom u travnju 2024., svaka država članica dobiva gornju granicu rasta javne potrošnje. Ako tu granicu premaši za više od 0,3 posto BDP-a u jednoj godini ili 0,6 posto kumulativno, Europska komisija može od nje tražiti rezove (CEPR/VoxEU).

Energetski prijedlog uvodi iznimku od tog pravila. Kvalificirana potrošnja za zelena ulaganja, poput modernizacije elektroenergetskih mreža, skladištenja energije u baterijama i obnovljivih izvora, ne bi se računala u navedenu granicu (nacrt bilješke Vijeća, ožujak 2026.). Subvencije za gorivo, opće gornje granice cijena i linearna smanjenja PDV-a izričito su isključeni. Model se oslanja na obrambenu klauzulu izuzeća, koju već koristi 17 država članica, i ostaje unutar iste omotnice od 1,5 posto BDP-a. Riječ je o preraspodjeli postojećeg prostora, a ne o novom novcu.

Tko dobiva novac, a tko ostaje izvan sustava

Francuska ima manjak od oko 5,1 posto BDP-a, već je u postupku prekomjernog manjka i zapravo ne može koristiti novu fleksibilnost. Vlada Sébastiena Lecornua zamrznula je 3,2 milijarde eura odobrenih sredstava i poništila još 847 milijuna eura po ministarstvima kako bi financirala čak i skromne mjere energetskog rasterećenja. Nijedan francuski dužnosnik dosad nije javno komentirao činjenicu da je Pariz praktično isključen.

Italija, s manjkom od oko 3,1 posto, izlazi iz postupka i mogla bi koristiti približno 6,5 milijardi eura godišnje. No Komisija je prihvatljivu potrošnju ograničila na zelena ulaganja, odbivši zahtjev Rima za širokim smanjenjem trošarina na gorivo (Euronews). Portugal, s manjkom od samo 0,1 posto, ima najviše prostora. Zemlja kojoj je nekoć trebao paket pomoći sada se bez teškoća kvalificira za fleksibilnost koja joj je najmanje potrebna.

Najviše dobivaju vlade s najjačim proračunima. Najmanje dobivaju one u kojima energetsko siromaštvo najviše pritišće kućanstva.

Njemačka blokira ono što sama prakticira

Njemačka vlada Friedricha Merza ocijenila je šire povećanje europskog proračunskog okvira „neprihvatljivim u vrijeme kada sve države članice ulažu znatne napore u konsolidaciju”. Iz Stockholma je poruka bila još izravnija: „Ne postoji besplatan novac”.

Sama Njemačka ima manjak od oko 4 posto BDP-a, dakle iznad granice od 3 posto, dok je vlastitu ustavnu kočnicu zaduživanja zaobišla kroz izvanbilančni infrastrukturni fond od 500 milijardi eura. Berlin Rimu i Madridu propovijeda fiskalnu disciplinu, a kod kuće koristi računovodstvene konstrukcije koje isti problem premještaju izvan glavne bilance.

Porez koji nitko ne želi naplatiti

Dok vlade šire manjkove kako bi zaštitile potrošače, energetske kompanije zadržavaju izvanrednu dobit, odnosno višak zarade nastao zbog neuobičajeno visokih veleprodajnih cijena. Pet zemalja u travnju 2026. zatražilo je uvođenje poreza na takvu dobit na razini EU-a. Komisija je odluku prepustila nacionalnim vladama. Italija je regionalni porez na poslovanje energetskih tvrtki povećala s 3,9 na 5,9 posto. Nijedno drugo veliko gospodarstvo u ovom ciklusu nije uvelo porez koji bi ozbiljno zahvatio izvanrednu dobit. Fiskalni trošak preuzimaju porezni obveznici, dok proizvođači energije zadržavaju maržu.

Europska središnja banka upozorila je da bi „svako odstupanje od načela privremenih, ciljanih i prilagođenih mjera bilo kontraproduktivno i moglo dovesti do drukčijeg smjera monetarne politike”. Zato ključno pitanje glasi: može li se okvir koji proračunski prostor ponajprije daje onima kojima nije nužan, a uskraćuje ga onima kojima jest, još nazivati zajedničkim?