EU zamrznuo rusku naftu na $44.10

Države članice EU-a dogovorile su se 15. srpnja da će gornju cijenu ruske nafte još tjedan dana zadržati na 44,10 dolara po barelu (Euronews, Denník N). Da nije bilo tog zamrzavanja, formula ugrađena u postojeći režim automatski bi podignula granicu na oko 58 dolara, čime bi se pritisak na Moskvu ublažio bez ijedne nove političke odluke. Širi, 21. paket sankcija i dalje nije dogovoren (Aktuality.sk).

Oružje usluga, ne embargo

Gornja cijena nije zabrana prodaje ruske nafte na svjetskom tržištu. Mehanizam cilja zapadne usluge. Brodari, osiguravatelji, posrednici i financijske institucije povezani s EU-om i skupinom G7 smiju sudjelovati u prijevozu ruske sirove nafte morem samo ako se teret prodaje po cijeni jednakoj ili nižoj od dopuštene granice. Ako je cijena viša, moraju se povući iz posla (Council, EUR-Lex).

Takva konstrukcija pokušava pomiriti dva suprotna cilja: smanjiti ruski prihod po barelu, ali zadržati rusku naftu na tržištu kako globalne cijene ne bi izmaknule kontroli. Razina gornje cijene točno je mjesto na kojem se ta dva cilja sudaraju.

Budući da se ruska nafta Urals prodaje oko 40 dolara, granica od 44 dolara na prvi pogled može izgledati gotovo nevažna. Upravo je mala razlika njezina svrha. Na 44 dolara svaki se teret nalazi blizu zakonske granice, pa brodari i osiguravatelji moraju pažljivo provjeravati usklađenost. Ako cijena poraste i malo, zapadni pružatelji usluga ulaze u stvaran pravni rizik. Granica od 58 dolara uklonila bi taj pritisak: većina tereta automatski bi ispunjavala uvjete, a ruska bi nafta ponovno lakše dolazila do zapadnog brodskog prijevoza i osiguranja. Rusija bi nastavila prodavati po tržišnim cijenama, dok bi zapadne tvrtke i dalje zarađivale na trgovini (Upday, Business AM).

Klauzula o preispitivanju, ugrađena u izvornu uredbu iz 2022., preračunava gornju cijenu prema novijim tržišnim prosjecima. Kako su se cijene nafte pomicale, sama je aritmetika počela gurati dopuštenu granicu prema gore. Europska komisija tražila je šestomjesečno zamrzavanje kako bi to spriječila (E&E News). Dobila je jedan tjedan.

Propustan, ali ne i nevažan sustav

Sustav gornje cijene ozbiljno propušta. CREA, Centar za istraživanje energije i čistog zraka, utvrdio je da se 54 posto ruske nafte koja se prevozi morem već kreće tankerima iz takozvane flote u sjeni, izvan zapadne nadležnosti (CREA). Ipak, zapadne usluge nisu nestale. Gotovo 30 posto ruskog izvoza sirove nafte u travnju i dalje je išlo tankerima povezanima sa skupinom G7, od kojih su mnogi u grčkom vlasništvu, premda se dokumenti kojima trgovci potvrđuju usklađenost s cjenovnim pravilom široko smatraju nepouzdanima (RUSI).

Da je gornja cijena doista beznačajna, ne bi se vodila ovakva borba oko njezine razine.

Tko ovisi o kojem pravcu

Pregovaračka podjela slijedi dvije različite vrste gospodarske izloženosti.

Korisnici naftovoda, poput Mađarske i Slovačke, dobivaju rusku sirovu naftu naftovodom Družba, i to uz popust u odnosu na svjetske cijene. Mađarska rafinerijska skupina MOL zarađuje na razlici između jeftinijeg ruskog ulaza i europskih cijena naftnih proizvoda. Budimpešta sada pokušava zahvatiti dio te marže progresivnim nametom na razliku Brent-Urals, odnosno na razliku između globalne referentne cijene i ruske diskontirane vrste nafte (Telex). Dodatan pritisak dolazi iz SAD-a, koji signalizira carine do 100 posto za velike kupce ruske energije (444).

Prodavatelji pomorskih usluga, poput Grčke, Cipra i Malte, nalaze se unutar samog provedbenog sustava. Atena tvrdi da bi preniska gornja cijena preusmjerila trgovinu prema netransparentnim flotama trećih zemalja, izvan dosega EU-a, čime bi se naštetilo europskom brodarstvu bez stvarnog smanjenja ruskih prihoda (DW). To jest stvaran problem dizajna sankcija, ali istodobno i vrlo konkretan komercijalni interes.

Dobitnici više gornje cijene lako se prepoznaju: ruski izvoznici, trgovci koji obrađuju terete, brodovlasnici koji naplaćuju skuplji prijevoz i rafinerije koje kupuju diskontiranu sirovu naftu. Niža granica najprije pogađa Rusiju, ali pritišće i europske pomorske tvrtke te rafinerije ovisne o naftovodima, čije se marže smanjuju kako se sužava popust.

EU ima rok do 23. srpnja. Prošlotjedno zamrzavanje pokazalo je da sankcijski sustav može oslabjeti sam sebe pukom aritmetikom, bez političke odluke. Taj je nedostatak sada najjasniji test ozbiljnosti europskog ekonomskog pritiska na Moskvu.