EU imenuje ciparskog izaslanika

Europska komisija priprema imenovanje posebnog predstavnika za ciparski mirovni proces, čime Bruxelles ulazi u diplomaciju koju formalno vodi Ujedinjeni narodi. Ciparski predsjednik Nikos Christodoulides potvrdio je u lipnju da je o imenima razgovarao s predsjednicom Komisije Ursulom von der Leyen (Kathimerini Cyprus). No zasad nema objavljene odluke Vijeća, odluke Komisije ni opisa mandata koji bi jasno pokazao što bi taj predstavnik smio raditi. Upravo je taj razmak između političke najave i stvarnih ovlasti ključan.

Komisija ne može pregovarati, ali bez nje dogovor ne funkcionira

Glavni tajnik UN-a posreduje između dviju ciparskih zajednica i triju država jamaca: Grčke, Turske i Ujedinjene Kraljevine (UN Good Offices Mission). Komisija ne može pregovarati o teritoriju, povlačenju vojske ni podjeli vlasti. To ostaje u rukama strana u sporu i UN-a.

Njezina je važnost praktičnija, ali zato ne manja. Kada je Cipar ušao u Europsku uniju, Protokol br. 10 suspendirao je primjenu prava EU-a na područjima nad kojima Republika Cipar nema stvarnu kontrolu. Pravila Unije o slobodi kretanja, carinama, državnim potporama i graničnim režimima u sjevernom dijelu otoka jednostavno se ne primjenjuju.

Ako bi dogovor o ujedinjenju jednom bio postignut, ta bi se pravila morala ponovno uključiti. Za to bi bio potreban pravni prijedlog Komisije i jednoglasna odluka Vijeća, odnosno vlada država članica. Svaka vlada ima pravo veta. Izaslanik ga nema.

Komisija već ima i operativnu prisutnost na terenu. Prema Politisu, EU je od 2006. namijenio više od 760 milijuna eura u bespovratnim sredstvima, tehničkoj pomoći i stipendijama za pripremu ujedinjenja, uz kanaliziranje pomoći bez priznavanja sjevernog Cipra (Aid Regulation). Izaslanik bi UN-ovoj diplomaciji mogao dodati provedbeni paket koji ima stvarnu težinu. Bruxelles može smanjivati tehničke zapreke. Ne može uredbom razgraditi politički spor.

Poluga je u rukama vlada, ne izaslanika

Atena i Nikozija od izaslanika očekuju konkretnu funkciju: povezati Cipar s koristima koje Turska želi od EU-a. Modernizacija carinske unije, vizna liberalizacija i zamrznuti pristupni proces za Ankaru su vrijedni ulozi, ali ih ne može isporučiti izaslanik Komisije. Za to je potrebna zajednička odluka vlada država članica da ih zadrže dok Turska ne pomakne stav o Cipru (CNA, Protothema). Christodoulides taj pristup opisuje kao „postupan, razmjeran i reverzibilan”: napredak u odnosima EU-a i Turske pratio bi napredak u ciparskom pitanju.

Von der Leyen i predsjednik Europskog vijeća António Costa 8. srpnja u Ankari su pritisnuli turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana, povezujući obnovu dinamike u odnosima EU-a i Turske s novim pokušajem ciparskih pregovora (Fakti, Kathimerini Cyprus). Dva dana poslije pojasnili su da će Bruxelles podupirati, a ne zamijeniti UN-ov proces.

Problem je u tome što vlade država članica nisu jednako spremne pretvoriti Cipar u glavni uvjet odnosa s Turskom. Njemačka Tursku vidi kao nezaobilaznog partnera u NATO-u na jugoistočnom krilu, važnog za sigurnost Crnog mora i obrambeno-industrijsku suradnju (SWP, Tagesschau). Berlin podupire vezu između UN-a i EU-a, ali prema javnim izjavama odnose s Ankarom promatra kao preširok paket da bi ih sveo na jedno pitanje. Talijanska računica ide sličnim smjerom: migracije, Libija, energetika i stabilnost Sredozemlja guraju Rim prema održavanju više otvorenih kanala s Ankarom (Formiche).

Iz navedenih stajališta proizlazi da su Grčka i Cipar jedine vlade koje otok stavljaju u središte odnosa EU-a i Turske. Izaslanik se zato nalazi u poznatoj poziciji Komisije: tehnički je nužan, ali politički ovisi o prijestolnicama koje imaju i druge prioritete.

Mandat koji nedostaje

Izaslanik može pomoći u provedbi dogovora. Ne može prisiliti vlade da prema Turskoj upotrijebe polugu koju imaju. Imenovanje potvrđuje nezaobilaznu ulogu Komisije kao pravnog inženjera mogućeg rješenja: bez Bruxellesa Protokol br. 10 ostaje zamrznut, a nijedan mirovni sporazum ne može funkcionirati unutar prava EU-a. Ono što imenovanje ne potvrđuje jest spremnost vlada da uvjete pretoče u stvarne odluke Vijeća. Samo to tehničkog izaslanika pretvara u politički pritisak, a mandat za takav pokušaj zasad nije objavljen.