EU trgovinom pritišće Tursku oko Cipra

Europska komisija trebala bi imenovati novog izaslanika za ciparsko pitanje, nakon što je Johannes Hahn u ožujku podnio ostavku. Ciparski predsjednik Nikos Christodoulides tvrdi da EU ima „najodlučniju ulogu” u novom pokušaju, o čemu je razgovarao s predsjednicom Komisije Ursulom von der Leyen i predsjednikom Europskog vijeća Antóniom Costom (Cyprus Mail). Samo imenovanje administrativan je korak, ali iza njega stoji znatno teže pitanje: može li EU svoju gospodarsku težinu pretvoriti u diplomatski pritisak u najduže zamrznutom europskom sukobu.

Što izaslanik može, a što ne može

Novi izaslanik neće biti posrednik u pregovorima. Taj mandat pripada Ujedinjenim narodima. Izaslanica UN-a María Ángela Holguín posljednjih tjedana putuje između Nikozije, Ankare, Atene i Bruxellesa kako bi pripremila mogući prošireni sastanak krajem srpnja ili u kolovozu (Yeni Safak). Zadaća europskog izaslanika bit će drukčija: uskladiti instrumente EU-a s onim što bi proces pod okriljem UN-a mogao proizvesti.

EU kontrolira pristup modernizaciji carinske unije koju Turska traži, mjerila za viznu liberalizaciju kojoj Ankara teži, pomoć zajednici ciparskih Turaka prema Uredbi 389/2006 te trgovinska pravila preko otočne podjele prema Uredbi o zelenoj liniji. Europsko vijeće, u kojem šefovi država ili vlada određuju politički smjer Unije, u travnju 2024. opisalo je odnos s Turskom kao „postupan, razmjeran i reverzibilan” (European Council). Uloga izaslanika bit će provjeriti može li taj uvjetovani okvir funkcionirati u praksi, a ne samo u zaključcima sa sastanaka.

Institucionalni oblik imenovanja bit će presudan. Izaslanik kojega podupire Komisija može koordinirati Komisijine alate: trgovinske uvjete, financijsku pomoć i regulatorne standarde. Posebni predstavnik EU-a, kojega imenuje Vijeće EU-a, gdje odlučuju ministri vanjskih poslova, prema ugovorima EU-a imao bi šire političke ovlasti. Od tog formata ovisit će koliku će stvarnu težinu izaslanik imati prema Ankari.

Gdje se poluga lomi

Turska odbacuje početnu pretpostavku takvog procesa. Ministar vanjskih poslova Hakan Fidan rekao je Holguín 15. lipnja da Ankara podupire rješenje s dvije države i traži suverenu jednakost ciparskih Turaka (Yeni Safak). To je izravno suprotno dugogodišnjem okviru UN-a, koji predviđa jedinstvenu ponovno ujedinjenu državu s dvjema samoupravnim zonama i zajedničkom federalnom vlašću, jednom grčko-ciparskom i jednom tursko-ciparskom. Ankara ne priznaje Republiku Cipar i otok tretira kao trajnu zapreku u odnosima EU-a i Turske (CER, Commission Turkey Report 2025).

Vođa ciparskih Turaka Tufan Erhürman povlači drukčiju granicu. Pozdravlja europsku pomoć kroz trgovinu, financiranje i regulaciju, ali smatra da EU ne može sjediti za pregovaračkim stolom jer je Cipar već država članica, pa Bruxelles nije neutralan promatrač nego strana u sporu (Politis).

Treća prepreka nalazi se unutar same Unije. Modernizacija carinske unije i vizna liberalizacija za Tursku traže široku suglasnost država članica, a u važnim dijelovima i jednoglasnost, što znači da svaka članica može blokirati odluku. Francuska je oprezna prema lakšem viznom pristupu za turske državljane. Njemačka pak cijeni radni odnos s Turskom oko migracija i suradnje u NATO-u, pa teško može poduprijeti zaoštravanje koje bi bilo vezano samo uz Cipar i pritom narušilo širi odnos s Ankarom (Tagesschau). Svaka prijestolnica podupire izaslanika iz vlastitih razloga, ali ta potpora dolazi s ugrađenim ograničenjem.

Zašto Nikozija želi Bruxelles u procesu

Christodoulides polazi od jednostavne računice: samo Bruxelles može povezati napredak oko Cipra s koristima koje Turska stvarno želi. UN može sazvati pregovore, ali Ankari ne može ponuditi bezvizni režim ni poboljšan trgovinski pristup.

Vrijeme imenovanja uklapa se u širi pomak. Cipar je ubrzano podigao svoj sigurnosni profil kroz, prema dostupnim informacijama, sporazum o statusu snaga s Francuskom i američka ulaganja u zračnu bazu Paphos (Robert Schuman Foundation, Diplomat Magazine). Veća vojna vrijednost daje Nikoziji dodatnu težinu kada od EU-a traži da njezine diplomatske prioritete shvati ozbiljno. Izaslanik je institucionalni sloj tog pristupa.

Dosadašnja iskustva upućuju na oprez. Dijalog EU-a između Srbije i Kosova proizveo je sporazum 2013., ali on ni danas nije u cijelosti proveden. Posebni predstavnik EU-a u Bosni i Hercegovini djeluje godinama, dok Europski parlament upozorava da opstrukcije i dalje koče reforme (European Parliament). Europski izaslanici mogu strukturirati dogovore. Provedba ovisi o političkoj cijeni nepoštivanja dogovorenog.

Novi izaslanik može zadržati Cipar visoko na briselskom dnevnom redu i spriječiti da se normalizacija odnosa EU-a i Turske odvoji od ciparskih uvjeta. Ako države članice dopuste da turski dosjei napreduju bez stvarnih ustupaka oko Cipra, izaslanik će ostati koordinator bez poluge, u ulozi koju Bruxelles već dobro poznaje.