EU zadržava odštetu za trosatno kašnjenje

Putnik koji ovoga ljeta kupuje kartu za let unutar Europe mogao bi uskoro jasnije vidjeti početnu cijenu putovanja. Ono što Europska unija nije učinila jest uvođenje općeg prava na besplatnu kabinsku torbu u pretincu iznad sjedala. Dogovor koji se nazire zadržava pravilo o naknadi nakon tri sata kašnjenja, dok se spor oko prtljage svodi na kompromis o transparentnijem prikazu cijena.

Riječ je o preraspodjeli moći oko Uredbe 261, propisa EU-a koji putnicima daje pravo na naknadu kod kašnjenja i otkazivanja letova. Reforma je počela prijedlogom Europske komisije još 2013., a tek sada se približava završnom odobrenju (prijedlog Komisije, predmet u Parlamentu). Europski parlament i Vijeće još moraju formalno potvrditi tekst, pa sadašnja prava putnika zasad ostaju na snazi (Reuters via Straits Times).

Putnicima ostaje pravilo od tri sata

Glavni dobitak za putnike lako je razumjeti. Pravo na naknadu i dalje počinje nakon kašnjenja u dolasku od tri sata, uz iznose od 250, 400 i 600 eura, ovisno o udaljenosti i vrsti rute (Deutschlandfunk, EU Perspectives).

To pravilo nije nastalo samo urednim zakonodavnim pisanjem. Sud Europske unije izgradio ga je kroz predmete poput Sturgeona i Nelsona, u kojima je duga kašnjenja približio otkazanim letovima jer putnik u oba slučaja gubi isto: vrijeme (Sturgeon, Nelson).

Zrakoplovne kompanije i dio vlada tražili su veći prostor za manevar. Gurali su više pragove kašnjenja, manju izloženost isplatama i manje automatskih zahtjeva. Parlament je, međutim, od vidljivog potrošačkog prava napravio crtu koju ne želi prijeći. Reuters je izvijestio da je Komisija razmatrala prag od četiri sata, a države članice gornju granicu naknade od 500 eura, prije nego što se Vijeće vratilo bliže sadašnjem modelu (Reuters via Straits Times).

Njemačka i Francuska, prema dostupnim izvješćima, pomogle su da vlade pri kraju pregovora odustanu od tvrđe pozicije bliže zrakoplovnim prijevoznicima. Njemački mediji navode da su Berlin i Pariz podržali kompromis kojim se čuva načelo od tri sata, dok su njemačka ministarstva isti tekst predstavljala različito: jedno kao zaštitu potrošača, drugo kao pravnu sigurnost za prijevoznike (Zeit, Stern). Poljsko predsjedništvo ponovno je otvorilo predmet koji je bio blokiran više od desetljeća, ali je pregovaračka snaga Parlamenta značila da bi vlade morale same preuzeti političku cijenu odustajanja od popularnog prava (Onet).

Dogovor o prtljazi slabiji je dio paketa

Kod kabinske prtljage primirje je znatno tanje. Kompromis, čini se, štiti mali komad prtljage koji stane ispod sjedala; El País navodi dimenzije 40 x 30 x 15 cm. No ne uvodi opće pravo na besplatan kovčeg u pretincu iznad sjedala za svaku tarifu (El País).

Umjesto toga, zrakoplovne kompanije morale bi prikazati ili ponuditi zadanu cijenu koja uključuje veću kabinsku torbu, uz mogućnost da putnik odustane od te opcije i izabere jeftiniju kartu (Ara). Ta razlika objašnjava španjolski otpor. Madrid može pozdraviti snažnija prava kod kašnjenja, a istodobno tvrditi da je EU izbjegao teže pitanje: pripada li razumna ručna prtljaga osnovnoj usluzi prijevoza.

Španjolska i Latvija, prema izvješćima, glasale su protiv dogovora jer ne jamči besplatan kabinski kovčeg. Zrakoplovne kompanije isti kompromis čitaju suprotno: kao potvrdu da i dalje mogu prodavati jeftinije tarife bez kovčega u kabini (Europa Press, Democrata).

Prava borba vodi se oko prve cijene

Niskotarifni prijevoznici svoju su ponudu na jedinstvenom tržištu izgradili na razdvajanju usluga: niska početna cijena, zatim dodatna plaćanja za prtljagu, sjedala, ukrcajne propusnice ili ispravke podataka. Novi pristup taj model ne ukida. Pokušava početnu cijenu približiti stvarnoj cijeni putovanja, što je važno kad putnici na istom internetskom tržištu uspoređuju letove iz Lisabona, Varšave, Milana ili Amsterdama.

Italija pokazuje isti problem iz drugog kuta. Spor oko Voloteine retroaktivne naknade za gorivo, navodno od 6 do 14 eura po putniku i po segmentu leta prije obustave od 10. lipnja, pokazao je koliko brzo cijena karte gubi smisao kada se troškovi pojavljuju nakon kupnje (QuiFinanza, Altroconsumo).

Prijevoznici i dalje imaju troškovni argument. Izvori iz industrije navode oko 8 mlrd. eura godišnje troškova prema Uredbi 261 i upozoravaju da bi lakše podnošenje zahtjeva moglo dodatno povećati izdatke (Money.pl). Kompromis na to odgovara drukčije: kada prijevoznici trošak poremećaja prebace na putnike, putnici ne bi smjeli trebati pravnu izdržljivost kako bi dobili novac koji im već pripada.

Završni tekst zato još nije nevažan. Izvješća se razlikuju oko toga hoće li kompanije putnicima morati poslati materijale za zahtjev u roku od 48 ili 96 sati, a za dio naknada na dugim letovima sigurni zaključci mogu se donositi tek nakon usvajanja akta (EU Perspectives, Marketscreener). Slijedi formalno usvajanje. Nakon toga ključno će biti hoće li zrakoplovne kompanije transparentnost prihvatiti kao novo minimalno pravilo ili će joj dodati još jedan korak u procesu kupnje karte.