EU gura centre unatoč neuspjehu u Albaniji

Europska unija dovršava prvi pravni okvir koji bi državama članicama omogućio da osobe kojima je odbijen azil zadržavaju u centrima izvan EU-a. Predložena Uredba o vraćanju, sada u trijalogu, odnosno završnim pregovorima Komisije, Parlamenta i Vijeća, dopustila bi premještanje odbijenih tražitelja azila u „centre za povratak” u trećim zemljama. Jedini postojeći model, talijanski centri u Albaniji, dosad je obradio oko 1,5 posto broja koji je sama vlada postavila kao cilj.

Dva instrumenta, isti smjer

Uredba o vraćanju, predstavljena u ožujku 2025., zamijenila bi Direktivu o vraćanju iz 2008., sadašnji europski okvir za protjerivanje osoba koje nemaju pravo ostanka. Direktiva je postavila minimalne standarde, ali je provedbu prepustila državama članicama, pa je nastalo 27 različitih sustava. Nova pravila dolaze u obliku uredbe, što znači da bi se jednako primjenjivala u svim državama EU-a, bez prijenosa u nacionalno zakonodavstvo (Solidar).

Ključna je odredba članak 17., koji stvara pravnu osnovu za centre za zadržavanje na teritoriju izvan EU-a (Verfassungsblog). Europski parlament podržao je takav pristup u ožujku 2026., s 389 glasova za i 206 protiv (Euronews). Pregovori u trijalogu prekinuti su 20. svibnja bez dogovora; sljedeći krug zakazan je za 1. lipnja (NAMPA/AFP).

Šest dana ranije svih 46 članica Vijeća Europe, organizacije za zaštitu ljudskih prava koja nije dio EU-a, prihvatilo je Kišinjevsku deklaraciju. Ona ne mijenja Europsku konvenciju o ljudskim pravima, ali upućuje da zaštite iz Konvencije, uključujući zabranu mučenja i pravo na obiteljski život, ne bi trebale automatski zaustaviti deportacije nakon što nacionalni sudovi procijene rizike (AP, BIICL). Komisija je oba instrumenta pozdravila kao usklađena sa svojom migracijskom agendom (EU Perspectives). Uredba gradi operativnu infrastrukturu. Deklaracija sužava sudske zapreke koje bi je mogle zaustaviti.

Što zapravo pokazuje Albanija

Talijanski centri za zadržavanje u Albaniji jedini su živi presedan. Premijerka Giorgia Meloni najavila je protokol 2023., s ciljem od 36.000 premještaja godišnje. Do travnja 2026. talijanski nacionalni ombudsman, Garante nazionale, neovisno nadzorno tijelo, evidentirao je 192 osobe koje su prošle kroz centre, od čega ih je 56 deportirano (Pagella Politica). Čak i vladina brojka od 536 premještaja iznosi tek 1,5 posto godišnjeg cilja. Petogodišnji proračun projekta iznosi oko 670 milijuna eura.

Operativni problem još je veći od same statistike. Svaka deportacija iz albanskih centara zahtijeva da se osoba najprije vrati u Italiju, jer izravno protjerivanje s albanskog teritorija nije pravno dopušteno. Centri zato ne skraćuju postupak, nego mu dodaju još jedan korak. Talijanski sudovi blokirali su model u listopadu 2024., ocijenivši ga nespojivim s pravom EU-a. Vlada je odgovorila uredbom kojom je centre iz mjesta za obradu zahtjeva za azil preimenovala u objekte za zadržavanje prije deportacije. Albanski ministar vanjskih poslova rekao je da se protokol neće produljiti nakon 2030. (La Notizia Giornale).

Stvarno usko grlo

U cijelom EU-u provede se samo oko 28 posto naloga za povratak. To jest rekordna razina, ali i dalje znači da sedam od deset osoba kojima je naloženo da napuste Uniju na kraju ne ode (Eurostat). Prepreka je diplomatska: države podrijetla često odbijaju preuzeti vlastite državljane. Francuska je 2025. izdala oko 156.000 naloga za povratak, a provela ih je manje od 15.000 (Le Figaro). Njemačka je u prvom tromjesečju 2026. deportirala 4.807 ljudi, 22 posto manje nego godinu ranije, iako je ministar unutarnjih poslova upravo centre za povratak postavio u središte svoje politike (Stern).

Nijedna treća zemlja zasad nije potpisala sporazum o prihvatu takvog centra. Francuska odbija sudjelovati, pozivajući se na ustavna ograničenja. Francuski Senat zaključio je da mehanizam „riskira potkopavanje postupovnih jamstava”, dok istodobno rješava pogrešan problem (French Senate).

Sud Europske unije još nije odlučio je li zadržavanje izvan teritorija EU-a spojivo s pravom Unije. Mišljenje nezavisnog odvjetnika iz travnja, pravno neobvezujuća preporuka Sudu, načelno je otvorilo prostor za takav model, ali je povuklo jasnu razliku između sadašnjeg talijanskog aranžmana i šireg koncepta centara koji bi nova uredba stvorila (EU Law Analysis). Konačna presuda, očekivana kasnije ove godine, mogla bi ograničiti cijeli okvir prije nego što se otvori ijedan centar.

Albanski primjer pokazuje pravni stroj usmjeren prema pogrešnom uskom grlu. Stvarna prepreka ostaje pristanak država podrijetla da preuzmu svoje državljane, a na tome nema pomaka.