Centri za povratak EU-a zapeli na domaćinima

Europska rasprava o migracijama sve se manje vodi oko oštrih poruka, a sve više oko toga može li se odbijene tražitelje azila doista udaljiti. Najnoviji zaključci Europskog vijeća zadržavaju pritisak na brže vraćanje, dok Danska i Italija guraju ideju centara za vraćanje izvan EU-a. Francuska i Španjolska opiru se tome da takvi izvanteritorijalni centri postanu simbol cijelog sustava. Problem je u tome što se europsko pravo može postrožiti mnogo brže nego što države mogu izgraditi zakonit put do stvarnih udaljenja.

Pravo može ići brže od ljudi

Centar za vraćanje dolazio bi tek nakon odbijanja zahtjeva. Ondje se ne bi izvan EU-a odlučivalo o pravu na azil, nego bi se osoba zadržavala nakon konačne negativne odluke, dok država članica pokušava organizirati njezin povratak.

Francuska i Španjolska mogu usporavati politički proces, ali članak 79. UFEU-a ne daje nijednoj državi pojedinačni veto na europsko zakonodavstvo o vraćanju. Komisija može predložiti stroža pravila, Parlament i Vijeće mogu ih mijenjati, a vlade se mogu dogovoriti o tvrđoj zajedničkoj liniji.

Time se mijenjaju pravila. Ne dobivaju se automatski zemlja domaćin, osiguranje, sudovi, standardi zadržavanja, putne isprave, letovi ni pristanak države podrijetla na ponovni prihvat.

Postojeća Direktiva o vraćanju već državama članicama daje okvir za udaljenje osoba nakon odbijanja zahtjeva, uključujući ograničenja zadržavanja i pravne lijekove. Komisijin novi prijedlog o vraćanju taj bi sustav učinio strožim i ujednačenijim. To može imati težinu unutar EU-a, gdje se pravila sada primjenjuju neujednačeno.

Teži problem često počinje izvan Unije. Bruxelles može donijeti pravilo, ali država podrijetla i dalje mora izdati dokumente i prihvatiti osobu natrag.

Ključna karika je ponovni prihvat

Zato je vizni pritisak u središtu cijelog mehanizma. EU već ima alate u Viznom zakoniku i uredbi o readmisijskoj poluzi kojima može otežati izdavanje viza državama koje odbijaju surađivati u vraćanju. Ti alati postoje zato što je usko grlo jednako diplomatsko koliko i pravno.

Tu govor o koalicijama postaje varljiv. Danska i Italija nude priču o provedbi: premjestiti odbijene osobe izvan teritorija EU-a i pokazati da udaljenje postaje neposrednije. Francuska i Španjolska opreznije su jer centar može obećati kontrolu prije nego što dokaže zakonitost, kapacitet i stvarne odlaske.

Druge vlade mogu poduprijeti oštriji jezik, a da ne preuzmu najteži dio posla. Stvaran centar traži treću zemlju spremnu biti domaćin, državu članicu spremnu zadržati pravnu odgovornost, države podrijetla spremne prihvatiti svoje državljane i sudove spremne prihvatiti zaštitne mehanizme. Taj lanac vrijedi onoliko koliko vrijedi njegova najslabija karika.

Albanija pokazuje rizik

Talijanski dogovor s Albanijom pokazuje zašto lokacija nije isto što i funkcionalan model. Rim je protokol s Tiranom potvrdio talijanskim zakonom, ali pravne bitke oko procjene sigurnih zemalja i ubrzanih postupaka već su stigle do Luxembourga u predmetu Alace i Canpelli.

Starije upozorenje i dalje je važno. U predmetu Hirsi Jamaa sud u Strasbourgu utvrdio je odgovornost Italije za migracijsku kontrolu provedenu izvan njezina teritorija. Premještanje mjesta kontrole ne premješta samo po sebi i odgovornost.

Ključna pitanja ostaju otvorena. Koja bi država bila domaćin centra? Čiji bi sudovi odlučivali o žalbama? Tko bi osiguravao lokaciju? Što se događa kada država podrijetla odbije izdati dokumente? Tko nadzire uvjete zadržavanja? I što se uopće računa kao uspjeh: manje nestanaka iz sustava, brža papirologija, niži troškovi ili provjereno provedena vraćanja?

Centri za vraćanje još mogu postati više od političkog signala. Za sada je test uži: može li tvrđi jezik Europskog vijeća proizvesti zakonita udaljenja ili samo premjestiti mjesto na kojem se vidi neuspjeh.