EU podijeljen oko €4 billion ugljika

Pet država bilo je protiv, još pet suzdržano, ali članice EU-a ipak su odobrile nova mjerila ugljične učinkovitosti za razdoblje 2026.–2030. Time se određuje koliko će besplatnih emisijskih jedinica europske tvornice dobiti u idućih pet godina. Ažuriranje industriji s visokom potrošnjom energije donosi oko 4 mlrd. eura rasterećenja (BSS/AFP). To je zapravo industrijska potpora za prijelazno razdoblje: pokušaj da se čeličane, keramičke tvornice i cementare zadrže u Europi dok se postupno uvodi nova ugljična pristojba na granici, zamišljena kao zaštita od konkurenata iz zemalja s blažim pravilima.

Kako funkcionira formula

Sustav trgovanja emisijama EU-a, poznat kao ETS, europsko je tržište ugljika. On postavlja gornju granicu ukupnih emisija iz teške industrije i proizvodnje električne energije. Tvrtke za svaku tonu ispuštenog CO₂ moraju predati emisijsku jedinicu EU-a. Dio tih jedinica prodaje se na dražbi, a dio se besplatno dodjeljuje sektorima izloženima riziku „curenja ugljika”, odnosno preseljenja proizvodnje u zemlje s manje strogim klimatskim pravilima (Europska komisija).

Mjerilo je formula koja određuje koliko besplatnih emisijskih jedinica pripada pojedinoj tvornici. Utvrđuje se za svaki proizvod, prema količini CO₂ koju deset posto najčišćih postrojenja ispusti za proizvodnju jedne jedinice tog proizvoda (Europska komisija). Ako je tvornica čišća od mjerila, besplatna dodjela pokriva većinu troškova usklađivanja. Ako je prljavija, manjak mora kupiti na tržištu.

Ažuriranje za razdoblje 2026.–2030. ponovno podešava ta proizvodna mjerila. Prema prilagođenim vrijednostima, industriji besplatna dodjela u prosjeku pokriva oko 75 posto emisija, a formula sada u 14 proizvodnih mjerila uključuje i neizravne emisije iz električne energije, čime se smanjuju troškovi tvornicama koje prelaze na električne procese (UmweltDialog). Sljedeći je korak formalno usvajanje u Europskoj komisiji (Bloomberg).

Tko je glasovao protiv i zašto

Prema poljskim i međunarodnim medijima, protiv su glasovale Poljska, Italija, Litva, Latvija i Malta (RMF24, Bloomberg). Službeni popis glasovanja nije objavljen, pa taj podatak zasad počiva samo na medijskim izvješćima.

Najkonkretniji je talijanski prigovor. Tamošnji keramički sektor, s 242 tvrtke, 25.550 radnika i 7,5 mlrd. eura prihoda, prema novim bi mjerilima godišnje izravne troškove ETS-a mogao povećati sa 70 mil. na 120 mil. eura (Il Resto del Carlino). Premijerka Giorgia Meloni napala je europske „birokrate”, tvrdeći da su postrožili pravila koja je Vijeće, po njezinu tumačenju, željelo ublažiti (Il Fatto Quotidiano). Portugal nije glasovao protiv, ali je Bruxellesu pisao s upozorenjem da bi promjene mjerila mogle pogoditi keramiku, staklo i cement prije nego što za te sektore postoje ekonomski održive zamjene (Jornal Económico).

Argument za nova mjerila dolazi prije svega iz Nizozemske i Europske komisije: vjerodostojna cijena ugljika, uparena s graničnom zaštitom kroz CBAM, odnosno mehanizam za ugljičnu prilagodbu na granicama koji uvoznicima naplaćuje ugljik ugrađen u njihove proizvode, nagrađuje učinkovitije europske proizvođače i kažnjava prljaviji uvoz (NEa, Europska komisija DG TAXUD). Svaka besplatno dodijeljena emisijska jedinica ujedno je jedinica koja nije prodana na dražbi, što znači manje prihoda za javne fondove namijenjene dekarbonizaciji. Klimatske organizacije upozoravaju da preširoka besplatna dodjela tvrtkama može gotovo poništiti stvarni trošak ugljika i oslabiti ulagački signal zbog kojeg ETS postoji (Sandbag).

Problem vremenskog usklađivanja s CBAM-om

Vrijeme provedbe ključno je zato što se CBAM uvodi istodobno. Od 2026. uvoznici cementa, čelika, aluminija, gnojiva i druge obuhvaćene robe počinju plaćati ugljik ugrađen u svoje proizvode, pri čemu se naplativi udio povećava s 2,5 posto u 2026. na 100 posto do 2034. (Finska carina). Besplatna dodjela europskim proizvođačima trebala bi se ukidati istim ritmom. U teoriji, jedno zamjenjuje drugo: tvornice gube besplatne emisijske jedinice, ali dobivaju zaštitu od prljavijih konkurenata na granici.

U praksi se ta dva sustava ne poklapaju uredno. Besplatna dodjela u ETS-u računa se na razini postrojenja i prema proizvodnim mjerilima, dok se prilagodbe u CBAM-u primjenjuju na razini robe, prema carinskim oznakama (Finska carina). Tvornica, proizvod i uvozna kategorija nisu uvijek ista stvar. Industrija pritom tvrdi da CBAM još nije dovoljno provjeren da bi jamčio zaštitu: zeleni čelik, primjerice, za održivost ulaganja u Europi može trebati cijenu električne energije od oko 50 eura po MWh, što je prag koji mnogi proizvođači još ne mogu dosegnuti (Eurometal).

Ne postoji javna tablica koja bi pokazala promjene po pojedinom mjerilu, raspodjelu dodatne besplatne dodjele po državama članicama ili neto učinak nakon zaštite CBAM-om i nacionalnih shema naknade. Očekuje se da će srpanjska revizija ETS-a u Europskoj komisiji otvoriti pitanje povezivanja budućih besplatnih emisijskih jedinica s obvezama ulaganja u dekarbonizaciju (S&P Global). O toj će reviziji ovisiti hoće li 4 mlrd. eura biti most prema čišćoj proizvodnji ili subvencija bez jasnih uvjeta. Dok se podaci ne objave, nitko izvan Bruxellesa to ne može pouzdano znati.