EU prihvaća američku granicu od 15%

Prije Trumpova trgovinskog rata europska je roba pri ulasku u Sjedinjene Države plaćala uvozne carine od 2 do 5 posto. Turnberryjski sporazum, koji je Odbor za međunarodnu trgovinu Europskog parlamenta odobrio 2. lipnja, mijenja ta pravila: Europa ukida sve carine na američku industrijsku robu. Zauzvrat, SAD ograničava carine na europski izvoz na 15 posto.

Time se učvršćuje trajno nepovoljniji trgovinski odnos. Europa se odrekla svih svojih carina kako bi kupila gornju granicu koja je tri do šest puta viša od stopa prije 2018. Računica je obrambena: Trump je prijetio carinama od 25 posto ili više, pa se 15 posto nametnulo kao manji gubitak. Ključno je pitanje drži li ta računica i nakon što se pogleda gdje troškovi stvarno završavaju.

Na što je Europa pristala

Sporazum, koji su predsjednica Europske komisije von der Leyen i Trump dogovorili u njegovu škotskom golfskom odmaralištu u srpnju 2025., obuhvaća većinu industrijskih proizvoda. Američki strojevi, elektronika i kemijski proizvodi ulaze u Europu bez carina. Europski proizvodi iste vrste pri ulasku u SAD plaćaju jedinstvenu stopu od 15 posto. EU se obvezao i na veću kupnju američkog ukapljenog prirodnog plina (LNG) te na poticanje europskih ulaganja u američku industriju, iako je stvarni opseg tih obveza i dalje predmet spora.

Čelik i aluminij potpuno su izuzeti. Na njih se i dalje primjenjuje stopa od 50 posto, uvedena u SAD-u pozivanjem na nacionalnu sigurnost, što je pravni mehanizam koji predsjedniku omogućuje zaobilaženje uobičajenih trgovinskih pravila ako uvoz proglasi prijetnjom nacionalnoj obrani (Vijeće EU-a, 20. svibnja 2026.).

Parlament je sporazumu dodao uvjete. Europsko smanjenje carina počinje tek nakon što Washington prvi ispuni svoj dio. Ako carine od 50 posto na metale ne budu smanjene do kraja 2026., Komisija može suspendirati cijeli aranžman. Sporazum u svakom slučaju istječe krajem 2029.

Predsjednik trgovinskog odbora Bernd Lange rekao je da to „nije dobar sporazum”. Njemački kancelar Merz uzvratio je da je to „najbolje što se moglo postići”. Obje tvrdnje mogu stajati: sporazum je lošiji od režima koji je postojao prije, ali potpuni trgovinski rat bio bi skuplji.

Gdje završavaju troškovi

Najteži udar trpe njemački proizvođači automobila. Carina na automobile porasla je s 2,5 na 15 posto, dakle šest puta. Njemačka je 2025. u SAD izvezla oko 409.000 vozila (Stern). Center Automotive Research iz Bochuma procjenjuje da to njemačku proizvodnju automobila stoji oko 2,5 mlrd. eura godišnje (Handelsblatt).

Ni unutar sektora teret nije ravnomjerno raspoređen. Porsche i Audi, koji nemaju tvornice u SAD-u, nose punih 15 posto. BMW i Mercedes, s američkim pogonima za sklapanje vozila, mogu dio proizvodnje premjestiti tako da izbjegnu dio troška. Time sporazum stvara tihi pritisak na poduzeća da sve više proizvodnje sele u Ameriku, a europsku industrijsku bazu postupno čine tanjom.

Njemačka gospodarska udruženja o šteti govore izravno. BDI, savez njemačke industrije koji okuplja najveće proizvođače, VDA, udruga automobilske industrije, i VDMA, udruženje strojogradnje, upozorili su da sporazum slabi europsku konkurentnost bez odgovarajućih američkih ustupaka. Institut ifo i IfW Kiel, dva vodeća njemačka ekonomska istraživačka centra, upozoravaju na dugoročan strukturni nedostatak za izvoznike koji ovise o pristupu američkom tržištu.

Jednosmjerna ulica

Američki proizvođači dobivaju bescarinski pristup europskom tržištu od 450 milijuna ljudi. Europski proizvođači za pristup američkom tržištu plaćaju 15 posto. Za čelik i aluminij plaćaju 50 posto.

Isti zid stoji pred europskim izvoznicima hrane i pića. Francuska vina, talijanski specijaliteti, irski viski: sve ostaje na punih 15 posto, bez puta prema izuzeću. Trgovina poljoprivrednim proizvodima jednostavno nije bila dio pregovora. Američki poljoprivredni proizvodi dobivaju bolji pristup Europi; europska hrana pri izvozu u SAD ne dobiva ništa zauzvrat.

Pravi test dolazi u prosincu. Washington ima sedam mjeseci da snizi carine od 50 posto na metale, inače EU može suspendirati svoje ustupke. No europska poluga pritiska nije čvrsta. Početkom svibnja Trump je već spominjao carine od 25 posto na automobile, iznad gornje granice iz samog sporazuma. Ako Komisija aktivira klauzulu o suspenziji, riskira upravo onu eskalaciju koju je sporazum trebao spriječiti. Jedina vjerodostojna europska prijetnja izlaskom ujedno je ishod koji Europa najviše želi izbjeći, pa trajnost sporazuma ovisi o tome da nitko ne testira tu slabost.