Europa ulaže €50 billion u vodik

Europska komisija 20. svibnja odobrila je njemački program državnih potpora vrijedan 1,3 mlrd. eura za obnovljivi vodik (Brusselstimes, Politiken). Nizozemski i njemački operatori plinske mreže potpisali su sporazum o zajedničkom razvoju prekograničnog koridora koji bi trebao proraditi 2031. godine. Od sjeverne do južne i srednje Europe, desetci milijardi eura usmjeravaju se u mrežu zelenog vodika. Problem je što je takav vodik i dalje tri do pet puta skuplji od onoga proizvedenog iz fosilnih goriva, dok se projekti otkazuju brže nego što novi ulaze u gradnju.

Četiri cjevovoda, jedan kupac

Danska planira slati zeleni vodik prema jugu kroz Danish Hydrogen Backbone. Koridor SoutH2 trebao bi dovoditi vodik iz sjeverne Afrike preko Italije do Austrije i Njemačke. Španjolski podmorski cjevovod BarMar između Barcelone i Marseillea cilja početak rada 2032. godine. Nizozemska, pak, Rotterdam želi pretvoriti u uvozno čvorište za sjeverozapadnu Europu.

Sva četiri pravca završavaju kod istog kupca: njemačke teške industrije. Njemačka računa da će joj do 2030. trebati 2,6 do 3,6 milijuna tona vodika godišnje za proizvodnju čelika, kemijsku industriju i rafinerije, uz priznanje da će morati uvoziti 50 do 70 posto potreba. Danska planirana isporuka od 78.000 tona godišnje pokrila bi tek oko 2 do 3 posto te potražnje.

Tko preuzima razliku u cijeni

Zeleni vodik, proizveden razdvajanjem vode uz pomoć električne energije iz obnovljivih izvora, danas u Europi stoji 4,50 do 8,50 eura po kilogramu, ovisno o lokaciji i cijeni struje. Sivi vodik, koji se proizvodi iz prirodnog plina, stoji oko 1,50 eura po kilogramu. Taj jaz nije samo prijelazna teškoća. Električna energija čini do 60 posto troška proizvodnje zelenog vodika, a europske cijene struje ostaju strukturno više od razine potrebne za konkurentnost.

Razliku pokrivaju države subvencijama. Njemački program proizvođačima isplaćuje fiksni iznos po kilogramu, od 0,44 do 3,49 eura, najdulje deset godina. Veći fiskalni rizik ipak je u samim cjevovodima. Njemačka jezgrena vodikova mreža mogla bi, kada se uključe financiranje i rad sustava, dosegnuti gotovo 50 mlrd. eura troška, koji se na kraju jamči mrežarinama i javnim novcem. Ako iskorištenost cjevovoda ostane niska, država je obećala pokriti najmanje 76 posto manjka do 2055., što bi porezne obveznike moglo stajati 34,7 mlrd. eura.

Isti se obrazac vidi i u Nizozemskoj, samo u manjem opsegu: procjene troška mreže u dvije su godine porasle s 1,5 mlrd. na 3,8 mlrd. eura. Španjolska je obećala 2,8 mlrd. eura javne potpore, ali danas ima samo 30 MW elektrolize u pogonu, nasuprot cilju od 12 GW do 2030. godine.

Kupci i ulagači već odustaju

U svijetu je 2025. otkazano oko 60 velikih projekata zelenog vodika, ukupnog kapaciteta 4,9 milijuna tona godišnje. Iberdrola je svoje vodikove ciljeve za 2030. smanjila za dvije trećine. Shell i Equinor otkazali su projekte u Norveškoj. Usko grlo premjestilo se s ponude na potražnju: Europa može proizvoditi 13,1 GW elektrolizatora godišnje, ali nema dovoljno kupaca spremnih plaćati tri do pet puta više od cijene fosilne alternative.

Njemačke brojke pokazuju koliko ciljevi odudaraju od stanja na terenu. Nacionalni cilj je 10 GW elektrolizatorskog kapaciteta do 2030. Danas je instalirano samo 955 MW, manje od deset posto.

Promjena europskih pravila dodatno će povećati troškovni jaz. Od 2030. proizvođači zelenog vodika morat će potrošnju električne energije usklađivati s proizvodnjom iz obnovljivih izvora po satu, a ne više na mjesečnoj razini. CE Delft procjenjuje da će to povećati proizvodne troškove za oko 27,5 posto. Pravilo ima jasnu logiku: bez njega bi elektrolizatori trošili postojeću zelenu struju i gurali elektroenergetsku mrežu natrag prema fosilnim gorivima. No ekonomiku vodika time čini težom.

Europa gradi vodikove cjevovode pod pretpostavkom da će troškovi pasti i da će se kupci doista pojaviti. Moguće je oboje. Ako se, međutim, krivulja učenja kod vodika bude spuštala sporije nego što se spuštala kod solarnih panela, političko pitanje postat će jednostavno: koliko će dugo porezni obveznici pokrivati razliku.