Europi nedostaje 100 milijardi eura za mreže

Kyriakos Pierrakakis, grčki ministar financija i predsjednik Eurogrupe, foruma u kojem ministri financija eurozone usklađuju gospodarsku politiku, prošloga je tjedna upozorio da su novi pritisci na energente i inflaciju „najveći neposredni rizik za europsko gospodarstvo” (Capital.gr). Zatražio je zajedničku energetsku strategiju EU-a, više međupovezanosti i brže širenje obnovljivih izvora. Problem je u tome što taj zahtjev zaobilazi uzrok zastoja: Unija je obvezala države na proizvodnju iz obnovljivih izvora, ali mrežu koja tu električnu energiju treba prenijeti tretira kao stvar nacionalne volje.

Obvezujući ciljevi, dobrovoljni vodovi

Pravo EU-a traži da države članice do 2030. najmanje 42,5 posto energije dobivaju iz obnovljivih izvora (Europska komisija). Taj je cilj pravno obvezujući; vlade koje ga ne ispune mogu završiti u postupku zbog povrede prava EU-a. Za elektroenergetsku mrežu ne postoji usporediva obveza. Istraživačka služba Europskog parlamenta navodi da nema „centralizirane obveze ulaganja u mrežu na razini EU-a” (EPRS). Svaka država sama odlučuje koliko će potrošiti.

Posljedica je usko grlo na razini kontinenta. Njemačka, Nizozemska, Finska i Češka već istodobno nailaze na fizička ograničenja mrežnih kapaciteta, pa ne mogu priključiti nove solarne elektrane, vjetroelektrane ili baterijske projekte (Clean Energy Wire). Četrdeset posto distribucijskih mreža u EU-u starije je od 40 godina (Europska komisija). Europi je do 2030. potrebno 65 do 100 mlrd. eura godišnje ulaganja u mrežu, od lokalne distribucije do prekograničnih prijenosnih vodova (IEEFA). Glavni fond EU-a za prekograničnu infrastrukturu, Instrument za povezivanje Europe, daje manje od 830 mil. eura godišnje (CINEA). To pokriva manje od jedan posto procijenjene potrebe. Europski revizorski sud dodaje da Unija ne može ni pouzdano pratiti koliko države članice doista ulažu (ECA).

Test od 3 milijarde eura

Projekt koji Pierrakakis naziva „win-win” rješenjem, Great Sea Interconnector (GSI), podmorski kabel od 1.000 megavata dug oko 900 kilometara između Krete i Cipra, pokazuje kako ta financijska blokada izgleda u praksi. Projekt je 2022. bio procijenjen na 1,57 mlrd. eura, a sada stoji oko 3 mlrd. eura, što znači prekoračenje troškova od 90 posto (Columbia Emerging Markets Review).

Za Cipar kabel rješava zemljopisnu zamku. To je jedina država članica EU-a bez veze s kontinentalnom elektroenergetskom mrežom, pa svu električnu energiju proizvodi lokalno, iz uvezenog goriva. Cijene električne energije za potrošače izvan kućanstava dosegnule su krajem 2025. 24,29 eura za 100 kWh, drugu najvišu razinu u EU-u, dok je prosjek iznosio 18,37 eura (Philenews). Europski povjerenik za energetiku rekao je da bi GSI te cijene „bitno smanjio” (Politis).

Financiranje, međutim, nije zatvoreno. EU je kroz Instrument za povezivanje Europe preuzeo 657 mil. eura (Euronews). Europska investicijska banka razmatra mogući zajam od 1 mlrd. eura, a procjena bi trebala biti gotova do kraja 2026. Oko 63 posto preostalih troškova palo bi na ciparske potrošače kroz račune za struju (Columbia Emerging Markets Review). Proizvođač kabela Nexans signalizirao je da isporuka neće biti moguća prije kraja 2029.

Rješenje koje još nije stiglo

Europska komisija u prosincu 2025. predložila je Europski paket za mreže, kojim bi se uveli obvezujući rokovi za priključenje i od operatora prijenosnih sustava, tvrtki koje upravljaju nacionalnim elektroenergetskim mrežama, tražilo da 25 posto prihoda od zagušenja usmjere u nove projekte. Riječ je o naknadama koje nastaju kada su prekogranični vodovi preopterećeni (Florence School of Regulation). U sljedećem proračunskom ciklusu EU-a, za razdoblje 2028. – 2034., predlaže se peterostruko povećanje sredstava za energetsku infrastrukturu, na oko 30 mlrd. eura (GLOBSEC).

EU nije usvojio ni jednu od tih mjera. Energetski propisi obično prolaze Vijeće i Europski parlament dvije do četiri godine. Troškovi na koje Pierrakakis upozorava već se vide u njegovoj zemlji: cijene prirodnog plina u Ateni porasle su 21,3 posto nakon bliskoistočne krize, gurajući grčku inflaciju prema 3,7 posto (Euronews, Ot.gr). Ta inflacija nagriza nominalni rast plaća, odnosno povećanje iznosa na platnoj listi prije nego što se uračuna rast cijena. U Grčkoj, gdje je udio plaća u BDP-u i dalje među najnižima u EU-u, i umjerena inflacija potaknuta energentima vraća kućanstva unatrag. Ciljevi za obnovljive izvore obvezujući su već danas. Mrežna pravila koja bi ih trebala pratiti još su prijedlog u Bruxellesu.