Finska odobrila prvo nuklearno odlagalište

U svakom nuklearnom reaktoru keramičke kuglice uranija zatvorene su u metalne gorivne šipke i iz njih se proizvodi električna energija. Kad se gorivo potroši, šipke izlaze iz reaktora izrazito radioaktivne i toliko vruće da godinama moraju stajati u bazenima za hlađenje prije nego što se njima može sigurno rukovati. Sve države koje koriste nuklearnu energiju desetljećima obećavaju trajno rješenje za takav otpad. U većini slučajeva to je ostalo obećanje. Finska ga je sada pretvorila u operativni sustav.

Finska vlada izdala je Posivi Oy uporabnu dozvolu za postrojenje za zbrinjavanje istrošenoga nuklearnog goriva u Olkiluotu, nakon što je finsko tijelo za nuklearnu sigurnost STUK završilo pozitivnu sigurnosnu procjenu. Postrojenje Onkalo gradi se i razvija desetljećima: građevinska dozvola izdana je 2015., a Posiva je zahtjev za uporabnu dozvolu podnijela krajem 2021. Regulatori sada smatraju da sustav može prijeći iz faze projektnih jamstava u nadzirani rad. Prva kapsula neće odmah završiti pod zemljom; prije toga slijede puštanje u pogon i ispitivanja, što navodi i STUK. Ali razlika između postrojenja koje ima dozvolu za rad i države koja još raspravlja treba li uopće pokušati golema je.

Hidroizolacija podruma koji nitko nikada neće pregledati

Onkalo ne treba zamišljati kao trezor s zaključanim vratima. Logika je bliža hidroizolaciji podruma namijenjenoj budućnosti u kojoj više neće biti nikoga tko bi sustav redovito provjeravao: sloj po sloj, pri čemu svaki mora izdržati i ako neki drugi zakaže.

Istrošeno gorivo zatvara se u umetak od lijevanog željeza, obložen bakrenom ovojnicom. Takav spremnik polaže se u rupu obloženu bentonitnom glinom, materijalom koji u dodiru s vodom bubri i stvara čvrstu brtvu, sprječavajući podzemne vode da dođu do metala. Tuneli se zatim zatrpavaju, a cijeli sustav nalazi se na dubini od približno 400 do 450 metara u stabilnoj stijeni (IAEA Bulletin, Posiva). Nijedan sloj ne mora biti savršen sam za sebe. STUK procjenjuje njihovu zajedničku učinkovitost.

Taj višeslojni pristup poznat je kao metoda KBS-3, koju su tijekom desetljeća razvijali finski i švedski programi (SKB). Ono što Onkalo odvaja od istraživačkog projekta jest činjenica da se industrijski lanac zbrinjavanja sada približava radu s komercijalnim istrošenim gorivom, u programu koji je Međunarodna agencija za atomsku energiju opisala kao jedan od najnaprednijih te vrste.

Mjerilo koje Europa ne može zaobići

Onkalo će primati samo finsko istrošeno gorivo. Finski zakon ne dopušta uvoz stranog nuklearnog otpada. Ipak, odluka mijenja europsku raspravu. Nuklearna energija vratila se na dnevni red zbog dekarbonizacije i energetske sigurnosti, a pitanje otpada ostalo je najjači politički prigovor. Zagovornici sada mogu pokazati na licencirano postrojenje, a ne samo na tehnički koncept.

Švedska je najbliže istom koraku. Vlada je 2022. odobrila plan SKB-a za odlagalište koje se također oslanja na metodu KBS-3, no gradnja u Forsmarku još ovisi o lokacijskim provjerama koje provodi SSM.

Francuski projekt Cigéo rješava drukčiji problem. Francuska prerađuje istrošeno gorivo, odvaja nuklearni materijal koji se može ponovno koristiti i iza sebe ostavlja posebnu kategoriju visokoradioaktivnog otpada. Procijenjeni trošak projekta iznosi 33,36 mlrd. eura tijekom 151 godine, a lokalni otpor još nije razriješen.

Poljska i Italija pokazuju koliko su europske nuklearne ambicije neujednačene. Poljska ide prema prvom reaktoru, s ciljem početka betoniranja 2028., ali tragovi jednako razrađenog plana za trajno zbrinjavanje otpada slabi su. Italija je svoje reaktore ugasila prije više desetljeća i sada ponovno raspravlja o nuklearnoj energiji, dok stari otpad još stoji u privremenim skladištima. Obećanja o novoj nuklearnoj energiji drukčije zvuče kad jedna država već pokazuje kako izgleda završni dio lanca.

Što dozvola ne može jamčiti

Odlagalište mora nadživjeti ljudske institucije. Znanstvenici modeliraju kako će voda, metal, glina i stijena međusobno djelovati tijekom desetaka ili stotina tisuća godina. Hoće li bakar korodirati brže nego što se očekuje? Može li buduće ledeno doba pritisnuti tlo ledenjacima i promijeniti tokove te kemijski sastav podzemnih voda iznad tunela? Ta pitanja ostaju otvorena (STUK, IAEA Bulletin). Dozvola je najviši stupanj povjerenja koji moderna država može dati. Nije dokaz za cijelo razdoblje opasnosti.

Vjerodostojan put za otpad ne znači ni da je nuklearna energija jeftina ili brza. Švedska rasprava o državnoj potpori i podjeli rizika za nove reaktore pokazuje da financiranje ostaje zasebna bitka. Finska nije riješila ekonomiku nuklearne energije. Pokazala je što znači kada država desetljećima dosljedno gradi put za zbrinjavanje otpada. Za kontinent koji se ponovno spori oko nuklearne energije, ta institucionalna upornost mogla bi biti važnija od bilo koje najave novog reaktora.