Finska razmatra francuski nuklearni pakt

Europsko nuklearno odvraćanje desetljećima se oslanjalo na dva odvojena stupa: američke bojeve glave raspoređene u pet savezničkih država i francuski arsenal koji Pariz nije vezao ni uz jednog konkretnog saveznika. U posljednja tri mjeseca Francuska je taj raspored promijenila. Novi okvir nuklearnih konzultacija sada obuhvaća deset država, od Grčke do norveškog Arktika, povezujući partnere bilateralnim dogovorima koji nude politički dijalog, vojne vježbe i stratešku blizinu, ali ne i sigurnosno jamstvo.

Norveška je 27. svibnja potpisala sporazum iz Narvika i postala deveti partner u Macronovu konceptu dissuasion avancée, odnosno isturenog odvraćanja (Norwegian Government). Dan poslije finski ministar obrane Antti Häkkänen potvrdio je da Helsinki službeno razmatra pristupanje tom okviru (CSIS). Ako Finska uđe, sve nordijske države prvi će put sudjelovati u nuklearnom aranžmanu koji predvodi Francuska.

Konzultacije, ne kišobran

Izraz „nuklearni kišobran” sugerira automatsku zaštitu. Francuska nudi uži instrument. Partneri ulaze u bilateralne upravljačke skupine za razgovore o nuklearnoj strategiji, promatraju francuske nuklearne vježbe i prihvaćaju mogućnost da se zrakoplovi Rafale, sposobni za nošenje nuklearnog oružja, u krizi privremeno rasporede na njihovu teritoriju. Ne dobivaju nuklearno oružje, ne sudjeluju u odabiru ciljeva i nemaju pravo glasa o odluci o lansiranju, koja ostaje isključivo u rukama francuskog predsjednika (IFRI, Hudson Institute).

NATO-ov postojeći sustav nuklearnog dijeljenja funkcionira drukčije: američke bombe B61 nalaze se u skladištima u Belgiji, Njemačkoj, Italiji, Nizozemskoj i Turskoj, a piloti država domaćina obučavaju se za njihovu uporabu u sustavu dvostruke autorizacije, koji traži i američku i domaću suglasnost (NATO). Francuski model zadržava bojeve glave, odluke i stratešku nejasnoću u Parizu.

Norveške javno objavljene crvene linije pokazuju kako taj obrazac izgleda u praksi: nema nuklearnog oružja na norveškom tlu u mirnodopsko vrijeme, nema norveškog financiranja francuskog nuklearnog programa i NATO ostaje glavni okvir odvraćanja (Norwegian Government).

Širenje potiče američko povlačenje

Trumpova administracija u svibnju je najavila smanjenje američkih ratnih obveza u sklopu NATO-ova Modela snaga, odnosno unaprijed određenog skupa snaga dostupnih u krizi. Istodobno je otkazala planiranu brigadu američke vojske za Poljsku i povukla raspoređivanje dalekometnih projektila u Njemačkoj (ECFR). Svaki takav potez povećava vrijednost francuske ponude, iako je ona politički znatno slabija od američkog jamstva.

Promijenilo se i političko tlo. U Njemačkoj Zeleni, stranka nastala na protunuklearnom aktivizmu, sada podupiru zajedničko europsko nuklearno odvraćanje. Supredsjednica stranke Franziska Brantner zatražila je francusko-njemački mehanizam koordinacije oko nuklearnog oružja (table.media). Prema anketi instituta Forsa iz lipnja 2025., 64 posto Nijemaca podupire europsko odvraćanje neovisno o Sjedinjenim Državama (La Voz de Galicia).

U Skandinaviji je računica izravnija. Nakon što su se Švedska, Danska i Poljska pridružile u ožujku, Norveška je na ruskom sjevernom krilu morala odvagnuti cijenu ostanka izvan novog okvira. Finska je računicu promijenila čim je Oslo potpisao. Helsinki ima najdulju kopnenu granicu Europske unije s Rusijom i sada mijenja zakone iz 1987. kako bi u ratnom stanju omogućio tranzit nuklearnog oružja (Finnish Government).

Aritmetika vjerodostojnosti

Francuski arsenal procjenjuje se na oko 290 bojevih glava. Rusija raspolaže s približno 5.580 (Cambridge/EJIS). Macron je u ožujku najavio da će Francuska povećati broj bojevih glava, a istodobno je prestala objavljivati ukupne brojke (Le Monde, IFRI). Signal rasta smiruje partnere, a tajnost otežava rusko planiranje, ali ne mijenja osnovni omjer snaga.

Studija Sveučilišta Cambridge podsjeća da je Francuska vlastite nuklearne snage izgradila upravo zato što je sumnjala u pouzdanost američkog kišobrana. „Ako je sama Francuska sumnjala u vjerodostojnost američkog proširenog odvraćanja”, pitaju istraživači, „zašto bi europski saveznici u potpunosti vjerovali francuskom nuklearnom jamstvu?” (Cambridge/EJIS).

Države pristupaju jer je ostanak izvan okvira politički skuplji od ulaska, a ne zato što realno očekuju da će Francuska ispaliti projektile kako bi obranila Tromsø. Najveće preuređenje europske nuklearne arhitekture u jednoj generaciji prošlo je mimo parlamenata: francuska doktrinarna promjena iz ožujka nije išla na glasanje u parlamentu (info.fr). Ni norveški Storting nije bio konzultiran. Budući francuski predsjednik mogao bi bez pravne zapreke redefinirati „vitalne interese” tako da ne uključuju teritorij partnera. Države koje su ušle zbog signala mogle bi otkriti da je signal jedino što su doista dobile.