Fitto povezuje Tursku i Cipar

Europska komisija imenovala je 13. srpnja talijanskog izvršnog potpredsjednika Raffaelea Fitta posebnim predstavnikom za Cipar, čime je otvoren dodatni diplomatski kanal uz desetljećima staru posredničku ulogu Ujedinjenih naroda (Europska komisija). Računica Nikozije pritom je jasna: odnose Europske unije s Turskom iskoristiti kao polugu za ponovno pokretanje pregovora o rješenju podijeljenog otoka. Ankara će se tome vjerojatno protiviti iz jednako jasnog razloga: Republika Cipar već je članica Unije, pa Bruxelles u tom sporu za Tursku nije neutralan posrednik, nego strana u političkom okviru koji uključuje jednu od dviju zajednica.

Što radi UN, a što dodaje EU

Formalni mirovni proces i dalje je u nadležnosti glavnog tajnika UN-a Antónia Guterresa, koji preko svoje osobne izaslanice Maríje Ángele Holguín Cuéllar pokušava okupiti dvije strane i provjeriti postoji li zajedničko tlo za pregovore (glavni tajnik UN-a). Komisija naglašava da će Fitto djelovati unutar tog okvira, a ne umjesto njega.

No Unija raspolaže instrumentima koje UN nema. Ujedinjeni Cipar morao bi preuzeti cjelokupnu pravnu stečevinu EU-a, odnosno skup pravila koja vrijede za sve države članice. Svako rješenje zahtijevalo bi europske financijske kanale i institucionalni dizajn usklađen s pravilima Unije. Širi politički odnos s Turskom, od modernizacije trgovinskih odnosa do liberalizacije viza i dosjea koje Ankara doista želi pomaknuti, prolazi kroz europske prijestolnice (Vijeće EU-a). Fittova zadaća zato nije klasično posredovanje, nego priprema mogućeg dogovora za život unutar europskog pravnog i proračunskog sustava, ako ga proces pod okriljem UN-a uopće proizvede.

Strategija povezivanja iz Nikozije

Ciparski predsjednik Nikos Christodoulides iznio je logiku bez mnogo uvijanja: napredak u odnosima EU-a i Turske treba vezati uz napredak u ciparskom pitanju (Cyprus Mail). Svako europsko otvaranje prema Ankari, bilo da je riječ o trgovini, migracijama ili sigurnosti, trebalo bi proći ciparski test. Isti pristup podupire i Grčka, koja istočno Sredozemlje tretira kao neodvojiv dio europskog dosjea o Turskoj (Kathimerini).

Europsko vijeće, tijelo u kojem šefovi država i vlada određuju politički smjer Unije, u travnju 2024. prihvatilo je inačicu takvog pristupa kada je ponovni angažman s Turskom opisalo kao „postupan, razmjeran i reverzibilan” (zaključci Europskog vijeća). Ta formulacija Nikoziji daje proceduralni oslonac: ako Turska koči proces oko Cipra, mogu se usporiti i drugi oblici približavanja između EU-a i Turske.

Tursko ministarstvo vanjskih poslova Fittovo je imenovanje odbacilo kao unutarnje pitanje Unije te osporilo vjerodostojnost EU-a kao aktera u tom sporu (tursko MVP). Taj prigovor ima institucionalnu težinu: Republika Cipar sjedi za stolom EU-a, dok turskociparska zajednica ondje nema predstavničko mjesto. U turskom čitanju, Fitto predstavlja blok koji već uključuje jednu stranu sukoba.

Christodoulides ipak cilj opisuje kao nastavak pregovora „od mjesta na kojem su prekinuti” 2017., što zapravo znači da nova, obostrano prihvaćena osnova za pregovore ne postoji (Kibris Postasi, Cyprus Mail).

Njemački neugodni izbor

Napetost je najvidljivija u Berlinu. Njemačka ima snažne razloge održavati funkcionalne odnose s Ankarom: Turska je saveznica u NATO-u i važan partner u upravljanju migracijama. Čvrsto uvjetovanje svih pomaka ciparskim pitanjem moglo bi zatvoriti prostor za suradnju u područjima u kojima EU treba tursko sudjelovanje.

Istodobno, guranje države članice u stranu radi pragmatičnog dogovora s Ankarom bilo bi u suprotnosti s načelima solidarnosti na koja se Berlin poziva u drugim europskim sporovima (Euractiv). To je temeljni problem za svaku europsku prijestolnicu. Ako Cipar postane tvrd preduvjet za svako otvaranje prema Turskoj, Ankara će se povući. Ako se uvjet razvodni, Bruxelles gubi vjerodostojnost prema Nikoziji (Euronews, Eurotopics).

Italija je Fittovo imenovanje predstavila kao priznanje rimskoj težini u Sredozemlju (ANSA). Mandat je, međutim, ograničen: Fitto može pomoći da eventualni dogovor bude provediv unutar prava EU-a i europskih pravila financiranja. Ne može nametnuti ustupke niti prisiliti Ankaru da Uniju prihvati kao nepristranog posrednika.

Imenovanje Nikoziji daje više europske pregovaračke težine, ali ne i novog mirovnog posrednika. Ako Turska u boljem odnosu s EU-om ne vidi dovoljno koristi da prihvati vidljiviju europsku prisutnost u sporu, drugi diplomatski kolosijek mogao bi prije učvrstiti postojeće pozicije nego ih otvoriti.