Pet saveznika blokiralo prag za Ukrajinu

Glavni tajnik NATO-a Mark Rutte krajem travnja predložio je da se svaka saveznica obveže izdvajati najmanje 0,25 posto BDP-a godišnje za vojnu obranu Ukrajine. Pet država to je blokiralo: Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Italija, Španjolska i Kanada. Rutte je 20. svibnja priznao da plan „neće dobiti jednoglasnost, pa neće funkcionirati”. Prijedlog je time politički mrtav, ali je iza sebe ostavio vrlo jasnu kartu pukotina unutar Saveza.

Razlika između prve crte i udobne pozadine

Da je svih 32 saveznika prihvatilo prag, godišnja vojna pomoć Ukrajini dosegnula bi oko 143 mlrd. dolara, gotovo tri puta više od 45 mlrd. dolara isporučenih u 2025.. Države koje su prijedlog blokirale uglavnom su one koje, u odnosu na veličinu svojih gospodarstava, daju najmanje. Francuski kumulativni vojni doprinos od 2022. iznosi oko 0,3 posto BDP-a za cijelo razdoblje rata. Britanska buduća stopa, prema Starmerovu obećanju od 3 mlrd. funti godišnje, iznosi približno 0,1 posto BDP-a. Italija daje još manje.

Države koje su podržale prag već ga premašuju. Estonija, Latvija, Litva, Poljska, Nizozemska, Danska i Norveška bile su za prijedlog (The Telegraph, transkript NATO-a, 21. svibnja). Estonija ukupno izdvaja 5 posto BDP-a za obranu i cilj od 0,25 posto za Ukrajinu pokrenula je godinama prije nego što ga je Rutte preuzeo. Poljska za obranu izdvaja 4,8 posto BDP-a. Te države na istočnom krilu troše stvaran novac jer prijetnju ne promatraju kao apstraktan rizik, nego kao neposredan sigurnosni problem.

Rutte je tu nejednakost javno imenovao na sastanku ministara vanjskih poslova u Helsingborgu: šest ili sedam država nosi teret. Ostale ne.

Pet veta, pet različitih računica

Francuska gradi alternativnu sigurnosnu arhitekturu. Macronova doktrina „dissuasion avancée” iz ožujka 2026., odnosno napredno odvraćanje, proširuje francusku nuklearnu suradnju na osam savezničkih država, ali bez prepuštanja ovlasti za nuklearno lansiranje. Parizu više odgovara zajam Europske unije Ukrajini od 90 mlrd. eura, odobren u travnju, jer europski instrumenti Francuskoj daju više utjecaja nego obvezujući NATO-ovi mandati. Proračunski manjak od 5,1 posto BDP-a, znatno iznad maastrichtskog pravila prema kojem bi manjak trebao ostati ispod 3 posto, služi kao političko pokriće. No Francuska je odlučila ne aktivirati klauzulu za ponovno naoružavanje, koju je 17 drugih članica iskoristilo kako bi obrambenu potrošnju izuzelo iz istih fiskalnih pravila. Ograničenje je, dakle, selektivno.

Ujedinjeno Kraljevstvo našlo se u drukčijem škripcu. Starmerova vlada u istom je razdoblju u kojem je blokirala prag pomoći ublažila sankcije na dizel i zrakoplovno gorivo ruskog podrijetla preko opće trgovinske dozvole. Dozvola je uvedena kao krizni odgovor na zatvaranje Hormuškog tjesnaca i formalno vrijedi „neodređeno”. Oporbena čelnica Badenoch sažela je proturječje u Parlamentu: „Zašto je nafta iz Rusije prihvatljiva, a nafta iz Aberdeena nije?” Stvarna britanska pomoć Ukrajini ostaje daleko ispod granice od 0,25 posto koju London nije htio podržati.

Italija je raspravu o pomoći pretvorila u pregovarački ulog. Meloni je povezala talijansko sudjelovanje u SAFE-u, novom programu EU-a za obrambeno kreditiranje koji državama članicama omogućuje zajedničko zaduživanje za kupnju oružja, s time da Bruxelles Italiji odobri fleksibilnost oko cijena energije. Njezin vlastiti ministar obrane Crosetto javno je pritiskao ministarstvo financija da prihvati program pod uvjetima koji vrijede za sam SAFE.

Njemačka, koju je Rutte pohvalio, nalazi se u nejasnoj sredini. Berlin za Ukrajinu u 2027. planira 11,6 mlrd. eura, oko 0,26 posto BDP-a. No proračunska putanja pada na 8,5 mlrd. eura do 2028., što bi Njemačku spustilo ispod praga koji je Rutte predložio. Pohvala se odnosi na sadašnje ponašanje, ne na obvezu koja bi trajno vezala Berlin.

Izlaz kroz računovodstvo

Zajam EU-a od 90 mlrd. eura stvara računovodstvenu sivu zonu. Od prve tranše, 28,3 mlrd. eura namijenjeno je vojnim potrebama, a prva isplata očekuje se u lipnju. Članice EU-a mogu uvjerljivo tvrditi da njihov udio u zajedničkom europskom zaduživanju predstavlja potporu Ukrajini, čime se trošak premješta iz nacionalnih obrambenih proračuna na bilancu Europske unije. Upravo je tu fleksibilnost Rutteov prag trebao zatvoriti.

Sastanak na vrhu u Ankari 7. i 8. srpnja sada pred NATO stavlja pitanje koje Savez radije ne bi javno otvarao: može li funkcionirati kao kolektivno sigurnosno jamstvo ako njegove najveće članice sustavno troše premalo na prijetnju s kojom njegove najmanje članice žive svaki dan? Rutte može pokušati s mekšom verzijom, dobrovoljnim obećanjem ili politički potvrđenim ciljem bez jednoglasnosti. Podaci su već izneseni. Države na prvoj crti više ne mole tiho.