Pet država EU-a bez domaćina za vraćanje

Danska, Njemačka, Nizozemska, Austrija i Grčka sastale su se 4. rujna u Kopenhagenu i predstavile zajednički model slanja odbijenih tražitelja azila u centre izvan Europske unije, s ciljem da prvi premještaji počnu do kraja 2027. Pet vlada taj je dogovor opisalo kao iskorak. No ključna strana svakog takvog aranžmana, država koja bi te ljude stvarno primila, nije ništa potpisala, nije javno imenovana i nije potvrdila uvjete (Euractiv, WCAX/AP).

Kao što smo izvijestili u četvrtak, ministri pet država usklađivali su stavove još od kolovoza. Kopenhagen je zato pomaknuo raspravu od političke parole prema zajedničkim operativnim načelima, ali ne i od načela prema centru koji stvarno može početi raditi.

Tri načela, nijedna adresa

Dogovoreni okvir počiva na tri obveze: centri bi trebali smanjiti nezakonite migracije i oslabiti krijumčarske mreže; morali bi biti u skladu s pravom EU-a, međunarodnim obvezama i ljudskim pravima; te bi od njih korist trebala imati i država domaćin (Berlingske, Kleine Zeitung). Nizozemsko izaslanstvo opisalo je planirane objekte kao otvorene centre u kojima bi korisnici mogli živjeti i raditi, a ne kao pritvorske ustanove (NRC).

Svaki je ministar pritom obećao brzinu. Danski ministar Morten Bødskov rekao je da Danska očekuje spremnost za prve premještaje do kraja 2027. Njemački Alexander Dobrindt želi sporazum još ove godine. Austrijski Gerhard Karner traži da se barem jedna država domaćin utvrdi do kraja 2026. (UIM Denmark, DW, Heute). Nijedan od tih rokova zasad nema diplomatsku podlogu. Ruanda je potvrdila da ju je posjetilo izaslanstvo pet država i da se pregovori nastavljaju, ali nije ponudila nikakav vremenski okvir (Euractiv). Uganda se spominjala kao mogući kandidat, ali to nije javno potvrđeno. Europska komisija bila je u Kopenhagenu kao promatrač, ne kao pregovarač: Bruxelles prati proces, ali pregovarački rizik u cijelosti nose nacionalne vlade (EC Audiovisual).

Pravo dopušta premještaje, ali ne prekida odgovornost

Centri bi djelovali prema novoj Uredbi EU-a o vraćanju, koju je Europski parlament, izravno izabrano zakonodavno tijelo Unije, odobrio ranije ove godine. Uredba uvodi novu ovlast: osoba protiv koje postoji izvršiva odluka o vraćanju može se poslati u treću zemlju čak i ako s njom nema nikakvu vezu. Uvjet je da je država primateljica formalno pristala i da ispunjava standarde zaštite ljudskih prava (European Parliament, SWP). Uredbu još moraju formalno potvrditi nacionalne vlade u Vijeću, tijelu u kojem ministri država članica glasaju o zakonodavstvu EU-a, vjerojatno ove jeseni (Euronews).

No fizičko premještanje osobe izvan teritorija EU-a ne briše obveze države koja je šalje prema Povelji EU-a o temeljnim pravima i Europskoj konvenciji o ljudskim pravima (SWP, EU Migration Law Blog). Nijedan sporazum zasad ne određuje tko ima stvarni nadzor nad osobama u centrima, tko vodi daljnji povratak ako država podrijetla i dalje odbija primitak, niti što se događa ako država domaćin prekrši zaštitne mehanizme. Bødskov je rekao da bi centre nadzirali Međunarodna organizacija za migracije i UNHCR. AP je utvrdio da UNHCR-u nisu dostavljeni detalji, dok je Međunarodna organizacija za migracije navela da su razgovori još istraživačke naravi (WCAX/AP).

Danska ima i posebnu pravnu zapreku: zbog dugogodišnjeg izuzeća iz dijela pravosudne politike EU-a politički podupire model, ali prije korištenja Uredbe o vraćanju mora poduzeti zaseban pravni korak. Nijedna druga država iz skupine pet nema taj dodatni uvjet (European Parliament Denmark).

Svi presedani upozoravaju na jaz između plana i provedbe

Politika odgovara na stvaran problem. Podaci Eurostata pokazuju da su države EU-a 2024. izdale 453.000 naloga za napuštanje teritorija, ali provele samo 110.000 povrataka u zemlje izvan Unije. Prema procjeni same Komisije, stopa povratka 2025. iznosila je 28 posto, najviše u deset godina, ali i dalje znači da su gotovo tri od četiri osobe kojima je naložen odlazak ostale u EU-u (EPRS).

Svi bliski presedani, međutim, pokazuju koliko je velik razmak između političke ambicije i provedbe. Talijanski aranžman s Albanijom, nakon što je u ožujku 2025. pretvoren u model povratnog centra, obuhvatio je oko 500 premještenih osoba, iako je početni cilj bio 3.000 mjesečno (Euronews, Pagella Politica). Britanski plan s Ruandom završio je s četiri dobrovoljna premještaja prije nego što je napušten nakon presude Vrhovnog suda, koji je utvrdio stvaran rizik od refoulementa, odnosno vraćanja ljudi u opasnost. Amnesty International upozorio je da bi centri u Ruandi ili Ugandi, s obzirom na dokumentirano stanje ljudskih prava u tim zemljama, mogli postati „okrutne crne rupe” (Amnesty).

Francuska i Španjolska pokazuju granice ove koalicije među velikim državama EU-a. Emmanuel Macron ocijenio je zakonodavstvo neučinkovitim i nespojivim s europskim vrijednostima. Španjolski premijer Pedro Sánchez odbacio je vanjske centre za povratak kao „trampantojo”, optičku varku u kojoj ima izgleda, ali nema sadržaja (Le Monde, Euronews Spain).

Pet vlada sada ima model, rokove i skup načela. Još nema državu domaćina koja je spremna potpisati, financijski plan, sustav nadzora ni pravila provjerena pred sudovima. Bez toga kopenhaški model ostaje pregovarački nacrt.