Pet vlada ispituje ugandski povratni centar

Pet europskih vlada pokušava objediniti dvije politički privlačne ideje: obradu zahtjeva za azil izvan europskog teritorija i centre za povratak odbijenih tražitelja zaštite. U praksi, ono što zasad grade uži je, pravno ograničen i još nedokazan model kontrole migracija izvan Europske unije.

Austrijski ministar unutarnjih poslova Gerhard Karner i danski ministar za migracije Morten Bødskov sastali su se prošloga tjedna u Beču, predstavljajući zajednički rad kao projekt iza kojega stoje i Njemačka, Nizozemska i Grčka (OTS/BMI). Njemačka i Nizozemska daju mu težinu dviju velikih članica Unije. Grčka, kao najizloženija jugoistočna granica EU-a, donosi vjerodostojnost države na prvoj crti migracijskog pritiska, koju Beč i Kopenhagen sami ne mogu imati.

O čemu će Kopenhagen doista razgovarati

Dansko ministarstvo najavilo je da će Bødskov 4. rujna u Kopenhagenu okupiti ministre svih pet zemalja kako bi razgovarali o centrima za povratak izvan EU-a, namijenjenima osobama kojima je zaštita već odbijena i koje više nemaju zakonito pravo ostati (danski imigracijski resor). Danski mediji opisuju isti opseg: centre za odlazak stranaca bez zakonitog boravka, a ne sustav kojim bi se prvostupanjsko odlučivanje o azilu prebacilo u treću zemlju (Copenhagen Post/Ritzau).

Uganda je zasad najdalje odmaknula kao mogući partner, pri čemu mediji spominju pilot-projekt za 5.000 do 10.000 ljudi do 2027. godine (EUobserver, ProtoThema).

Razlika između ta dva modela nije tehnička nijansa. Obrada azila izvan Europe značila bi da se na stranom teritoriju odlučuje tko ispunjava uvjete za izbjegličku zaštitu. Povratni centri dolaze tek nakon što je zaštita odbijena i donesena konačna odluka o povratku.

Nova Uredba EU-a o povratku, koju je Europski parlament, izravno izabrano zakonodavno tijelo Unije, odobrio u lipnju, dopušta državama članicama premještanje osoba s konačnom odlukom o povratku u treću zemlju koja na to pristane, pod uvjetom da poštuje ljudska prava i načelo zabrane prisilnog vraćanja u zemlju u kojoj bi osoba mogla biti progonjena (Europski parlament). Parlament je otvorio vrata, ali vlade još moraju dogovoriti aranžmane s državama domaćinima i izgraditi provedbeni sustav. Kao što smo pisali nakon tog glasovanja (To Brief), zakon dopušta koncept, ali ne rješava najteži dio posla.

Karnerovo političko uokvirivanje tu granicu zamagljuje. Austrija od proljeća 2022. gura postupke azila izvan Europe i sada oba smjera stavlja pod istu oznaku (OTS/BMI). Takvo spajanje čini projekt ambicioznijim nego što pokazuje ono što je pet vlada zasad doista dogovorilo.

Italija pokazuje razmak između poruke i sustava

Talijanski centri u Albaniji jedini su postojeći europski pokušaj uspostave vanjskih migracijskih objekata. Ministar unutarnjih poslova Matteo Piantedosi ustvrdio je da su 2025. omogućili 100 repatrijacija, dodajući da će, kada potpuno prorade, „postati model za Europu” (Il Fatto Quotidiano). No talijanski su sudovi zaustavili Rim u korištenju centara kako je bilo planirano, blokirajući ubrzane azilne postupke povezane s popisima sigurnih zemalja. Vlada je zato objekt u Gjadëru morala preoblikovati u pritvorski centar, a ne mjesto za obradu zahtjeva za azil (Pagella Politica).

Britanska shema s Ruandom propala je iz srodnog razloga: Vrhovni sud presudio je da ruandski sustav azila stvara stvaran rizik da ljudi budu dalje poslani u zemlju u kojoj bi mogli biti progonjeni (Vrhovni sud Ujedinjene Kraljevine). Stotinu povrataka (Il Fatto Quotidiano) nasuprot retorici za cijeli kontinent nije dokaz da model funkcionira. To je dokaz da politika zasad ide znatno ispred operativne stvarnosti.

Bruxelles nije za stolom

Europska komisija 13. kolovoza jasno je naznačila svoj položaj: glasnogovornik Guillaume Mercier rekao je da Komisija nije uključena u razgovore o Ugandi, da ne zna za konkretan prijedlog i da će „zrele prijedloge” ocjenjivati tek kada stignu (Komisija). Ta distanca je važna jer Uredba o povratku daje načelnu pravnu osnovu, ali ne i funkcionalan sustav.

Uredba sama po sebi ne osigurava sporazum s državom domaćinom, učinkovit način da osobe zadržane u Ugandi ospore odluke, neovisni nadzor ni rješenje temeljnog problema: ako država podrijetla odbijene osobe ne želi prihvatiti njezin povratak, premještanje u Ugandu samo premješta pritvor, ali ne proizvodi povratak (CEPS).

Najjači javni danski argument za takve centre zasad je politički i odvraćajući, a ne empirijski. Danske najave iz kolovoza naglašavale su GPS narukvice za praćenje i strože poticaje za repatrijaciju, alate koji djeluju unutar danskog teritorija, a ne dokaze da centri izvan Europe povećavaju stopu povrataka (danski imigracijski resor). Pet vlada ima političku koaliciju, ali još nema operativan sustav povratka. Sastanak u Kopenhagenu pokazat će mogu li imenovati državu domaćina, napisati provedive uvjete i dokazati da povratni centri rješavaju problem readmisije zbog kojega odbijeni podnositelji zahtjeva ostaju u Europi.